Nisam nikad voljela priče otvorenog kraja. Čemu sve te stranice, svi ti događaji i opisi u takvim pričama? Čini mi se da još manje takve priče volim kad su zanimljive. Čitam ih s uzbuđenjem, uživim se u priču. Bude smijeha, bude suza. Naravno, dobre knjige pobuđuju reakcije. Ne valja se igrati sa srcem. Knjige otvorena kraja izbjegavat ću.
Bilo gdje
Podsjeća li te svaki artikl određene franšize na dragu osobu?Pomisliš da je to znak, iako je ogroman broj ljudi oduševljen tom franšizom? Vidiš da netko pije kavu sa šlagom i, eto, to je znak jer je baš ta tebi draga osoba takvu kavu pila? Pomislio bi da je znak vjerojatno i da vidiš nekoga da pije vodu. Pretpostavljam da ne moram naglašavati koliko ljudi pije vodu. Možda u svemu ovome pretjerano karikiram, ali pokazalo mi se da katkad pretjerano karikiranje bude ljekovito. Misliš li da sad trebaš odmahnuti rukom na sve sitnice koje te podsjećaju na dragu osobu? Ne. Možda ne trebaš baš ništa, a možda trebaš napraviti odmak jer u suprotnom vidiš samo tu osobu i ništa drugo pa čak ni to zašto toliko puta na tu osobu pomisliš. Možda te samo muči neki… Otvoreni kraj.
Ljudi svašta dožive. Što je otvorenija priča, ako ima neku snažnu emociju, teže je pustiti. Satima, pa i duže, možeš se prepucavati s tim krajem. Vjerojatno ćeš u toj borbi ipak skupiti više modrica nego taj tvoj kraj s kojim se prepucavaš. Uz to, umjesto da s vremenom postaje lakši, čini se da se tvoj problematičan kraj deblja i postaje sve teži. Ne brini! Možda ne nosiš svoj problem, nego rane koje je problem potencirao i koje se mogu riješiti mimo njega. Moguće je da se tvoj kraj… Razgradio. Čini mi se da su neki odnosi, pa i krajevi, kao biorazgradivi čepovi. Oni s vremenom nestanu. Mogao se uloviti taj neki kraj, dok se nije „razgradio“, ali eto, nije mu uopće bilo namijenjeno da traje. I da si ulovio taj čep, u rukama bi ti se, s vremenom, raspao. Ne brini! Nisu svi krajevi biorazgradivi.
Gdje je nada?
Kažu „Pusti“. Zvuči lagano, ali nije. Nigdje nije lagano gdje su snažne emocije. Ipak su to emocije koje se uspoređuju s olujom. Zar je lako kormilariti u oluji? Zar je lako ikoga slušati u oluji? Ja stvarno ne znam je li moguće išta pustiti bez onoga koji smiruje oluje i kojeg redovito molim „Mira mi daj!“
U Njemu mi je nada. Međutim, postoje razni izvori pomoći, a utopljenik se hvata za svako uže, zar ne? Svakako podržavam dobru stručnu pomoć. Napominjem samo da mi se pokazalo da ta stručna pomoć najbolje funkcionira u paru s Božjom pomoći. Valjalo bi korak po korak dalje. Ne volim se prepucavati sama sa sobom ili tražiti nepostojeće čepove. Ti?
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Amritanshu Sikdar – Unsplash
