Adventske priče s mirisima djetinjstva

Adventske priče s mirisima djetinjstva, Božić, selo, običaji, Dalmatinska zagora

Dani došašća u mene unose neopisivu radost, ali ujedno i blagu sjetu. Radost, jer se pripremamo za Božić i rođenje našega Spasitelja Isusa Krista, a sjetu jer misli odlepršaju u radosne dane moga djetinjstva, osamdesetih i devedesetih godina, kada sam vrijeme adventa i božićnih blagdana provodila kod bake i djeda.

Sjećanja na drage osobe koje su preselile u vječnost

Radujem se došašću i božićnom vremenu jer me podsjeća na mnoge lijepe radosne trenutke iz dalekog djetinjstva i stare obiteljske kuće. Prisjećanja naviru i zaustavljaju se na dragim osobama kojih više nema među nama jer su preselili u vječnost, ali ono što su mi tada prenijeli i sami živjeli mi danas slavimo: Božju ljubav prema svakom čovjeku koja se očitovala rođenjem Sina Božjega.

O tome sam toliko puta slušala uz jaslice u svom obiteljskom domu i u crkvi. Nisam bila ravnodušna što se Isus rodio u štalici, a ne u toplom domu. Čudila sam se kako Bog šalje

svoga Sina ljudima da ih spasi, a oni ga ne primaju. I ovoga Božića Isus jednako želi doći svakom čovjeku, roditi se u srcima svih nas, ponuditi nam spasenje.

Pamtim riječi svoje bake: – Znaš, ‘ćerce, kako ćeš prepoznati Isusa? Pa upravo kao i nekada u Betlehemu među onim jadnima, odbačenima, suvišnima, u njima ćeš naći Isusa. Samo čini dobro pa ćeš lakše prepoznati u svakom patničkom licu samoga Isusa. Dite moje, istinsku

radost donosi samo ono što je nepromjenjivo i vječno.”

Kako godine prolaze, svakodnevno izviru sjećanja vezana uz djetinjstvo, koja su većini nas nezamisliva bez naših baka i djedova. O, Bože, koliko su mi značili kroz moje djetinjstvo i odrastanje, toliko ljubavi, topline, brige i nježnosti.

Prije nekoliko godina napustili su nas tjelesno i ostala je praznina koja se ne može vratiti, ali zauvijek se pamte grčeviti zagrljaji, ljubav i vrijeme koje su nam posvetili.

Budimo kao djeca

Ovo došašće želim biti dijete, ono isto dijete koje se veselilo najmanjim sitnicama, želim bezbrižno skakutati mislima po onim istim mjestima Dalmatinske zagore. Želim iznova osjetiti čudo Božje blizine i djetinju radost. Željela bih opet kao nekada doživjeti Božić bez konzumerizma i materijalizma. Sve što je tada bilo dovoljno za sreću stalo je u bijele pahulje, na Badnju večer uređivanjem Betlehema i jelkice koju bi pronašli u obližnjoj šumi. Ukrašavanje jelkice i zabava uz drage nam adventske pjesme: Poslan bi anđel Gabrijel od Boga u grad Nazaret k jednoj poniznoj Djevici i pravoj Božjoj službenici…

Danas ne žurim nigdje, već se pitam hoću li imati dovoljno snage kao nekada da se

obradujem Isusovu ponovnom rođenju, hoću li biti svjesna milosti da i meni Bog dolazi u pohod, hoću li biti dovoljno strpljiva da pričekam još malo jer već se bliži vrijeme blago, već se bliži onaj čas kad će izić Sunce drago, svanut svemu svijetu spas. Svani, dane i noć skrati, sini sunce i povrati Bogu čast na visini, svijetu mir na nizini...

Odlazak kod bake pamtim kao da je bio jučer

Praznici ili produženi vikendi kod bake i djeda su uspomene koje ne blijede i pamte se za čitav život; snažnije kako godine prolaze, tako jasne i čiste.

Svaki bih četvrtak nazvala baku da pripremi moju sobu i krevet za moj dolazak. Nekada bi mi se pridružio mlađi brat, ali većinom bih išla sama. Brat bi nam uvijek stvarao „probleme” i plakao bi za mamom i tatom. Tako bi rijetko brat dolazio sa mnom, ali uvijek su tu bili za igru i druženja rođak i rodica. Produženi vikendi i zimski praznici za igru i dječje radosti.

Najbolje od svega je to što baka uz nas nikada nije primijetila da je nešto boli, da joj je tlak visok, da će prestati čistiti po kući, galamiti na djeda kako ništa ne radi (iako je on stalno nešto radio…) jer umjesto briga i obveza imala je nas – svoju malu razigranu unučad.

Dani ispunjeni toplinom

Ujutro bi uvijek pokušali duže spavati, ali nije to bilo kako smo mi djeca htjeli, jer bi nas svako jutro oko 7 sati probudilo zveckanje staklenki i galama ispred stare kuće – to je bio jedan dobri starčić koji je baki i djedu donosio domaće kravlje mlijeko iz susjednog sela. Oni bi uvijek razmijenili nekoliko riječi, a većinom je to bilo isto: „Ajde, Mile, svrati na rakijicu i kolač”, a dobri barba Mile uvijek u žurbi i uvijek fino odbije, jer je trebalo i ostalim susjedima dostaviti mlijeko na vrijeme. Jednom ga je baka ipak uspjela nagovoriti i svratio je na zdravicu. Bio mi je jako drag i simpatičan taj djedica, pun topline i dragosti, ali sam se

uvijek ustručavala prići mu bliže jer nije imao sve zube, a imao je i veliki nos koji je podsjećao na gljivu. Tada kao djetetu mi je izgledao kao lik iz crtića. Kada bi barba Mile otišao, mi bismo jedva dočekali izliti mlijeko u lonce i staviti ga kuhati. Najdraže mi je bilo kad se mlijeko skuhalo, a na površini se nakupio skorup. Redovito bi se naganjala s rođacima tko će sebi više uzeti skorupa, koji bi poslije mazali na fetu kruha i posipali šećerom.

Zatim bismo s bakom i djedom popili jutarnju bijelu kavu i razgovarali k’o veliki ljudi.

Nakon obilnog doručka obavezno bismo išli, kako bi to stari rekli, „bacit oko na blago”, a naše blago su bile koke, kravice i svinje. Meni je najdraže bilo „baciti oko” u kokošinjac, kod kokica, provjeriti ima li koje jaje pa bih ih slagala u posudicu i sva ponosna trčala u kuću da ih složim u hladnjak. Tako bi jutra prolazila u kući i oko kuće. Stalno smo gnjavili baku i djeda riječima: „Treba li vam što pomoći”, bilo baki u kući ili djedu ispred kuće i uvijek bi oni nama pronašli posla. Posla bi bili pošteđeni jedino one zimske dane kada bi naš zavičaj prekrio snijeg. To su bili posebni dani kad nas baka i djed do noći ne bi vidjeli jer smo stalno bili vani. Nakon doručka odmah bismo napunili svoje vreće sa slamom ili saonice i otišli bismo na jednu blagu padinu u blizini kuće na beskonačna spuštanja po dubokom

snijegu. Onako promrzle, gladne i žedne baka bi nas u više navrata dozivala i dolazila pa nas da uđemo u kuću ugrijati se, pojesti nešto, popiti topli čaj. Ipak, mi se nismo dali smesti već bismo i dalje nastavili tvrdoglavo jurišati niz padinu na svojim vrećama i saonicama.

Doček sv. Nikole i sv. Lucije

U vremenu kroz došašće jako smo se veselili blagdanima Sv. Nikole i Sv. Lucije, kada bismo

uoči Nikolinja laštili svoje čizmice i pjevušili: – Sveti Niko svijetom šeta traži djecu svoju, jer za svako dobro dijete ima stvarcu koju… a ujutro bismo međusobno pokazivali  što smo dobili i veselili se poklonima. Uvečer, pred Sv. Luciju, odlazeći na spavanje, stavili bismo pod jastuk čarapu jer smo očekivali da će nam sveta Lucija u nju staviti darove. Ujutro pod jastukom dočekale bi nas suhe smokve, bademi, jabuka ili kupovni slatkiš – mandulat. Na samom početku dana baka bi nam oprala oči blagoslovljenom vodom uz molitve svetoj Luciji da nam sačuva vid, a zatim bi u plitke posudice posijali božićnu pšenicu, te smo s posebnom pažnjom svaki dan do Božića pratili rast pšenice.

Visom leteć ptice male

Posebno lijepa i čarobna jutra bila su kada bi s bakom i djedom odlazili na mise zornice. Mi smo bili djeca kojima nije bilo teško ustati u 5 ujutro, na temperaturu nižu od 0 stupnjeva, dok iz usta ide dim od hladnoće. Putem do crkve pjevušili bismo adventske pjesme: – Visom leteć ptice male, našem domu zapjevale: Srca gore, evo zore! Kraj nek’ bude svakoj zloći, Sin će Božji k nama doći. Srca gore, evo zore! Kore one lijene ljude, dozivlju ih od sna bude. Srca gore evo zore!

Neke riječi pjesama bi krivo pjevala pa bi me baka pomalo uzrujana ispravila: – Ma dite moje, nemoj da te ne’ko čuje, ne tako, nego ovako, slušaj, ma slušaj, Ive moja, babu svoju – i cijela bi ulica odzvanjala kada bi baka zapjevala: Srca gore, evo zore…Kada bi ona zapjevala, ostali bi se samo priključili.

Najviše je uživala u duhovnim pjesmama. Na misi bi samo baku i djeda čula kako pjevaju i bilo mi je pomalo neugodno misleći kako samo njih dvoje pjevaju i ja, naravno, pitajući se što je s ostalim pukom, gdje im je glas nestao ili možda ostao u toplom krevetu… Hm! Voljela sam promatrati druge oko sebe, tko pjeva, a tko ne i tada radoznaloj djevojčici nisu bili jasni oni koji nisu pjevali. „Pa zašto ne pjevaju tako lijepe adventske pjesme?” pitala sam se zabrinuto. Stalno mi se vrzmalo po glavi da jako uzviknem: „Pa ljudi moji, veselimo

se, što ste sneni, mali Bog će nam uskoro doći, pjevajmo iz svega srca!” – Skoro će doći Spasitelj pomoći bijednim ljudima. Dođi, o Bože milosni, mirom nas svojim pohodi da se Tebi čista srca radujemo. Gospode, nemoj kasniti, smiluj se puku svojemu.

Poslije zornice bismo opet radosno skakutali natrag, promrzli u tijelu, ali ugrijani u duši, nahranjeni Riječju Božjom, dok bi putem do kuće ulice odzvanjale našom pjesmom iz svega glasa, radosno da ti srce pukne: – Raduj se, o Betleme, Mesija će doć’, Mesija će doć’. Kao novorođenče, Mesija će doć’. Donijet će ti sreću, spas u presretni ovaj čas…

– Zlatnih krila anđela si, Bože, k meni poslao. Anđeo me svetom riječi Majkom Božjom

prozvao. Hvala, Višnji, tebi hvala, za tu milost toliku, a u suzi u mom oku čitaj ljubav veliku.

Poseban miris jutra i snaga zornice

Baka nam je često znala reći da je najljepše započeti dan s Isusom. Ima nešto posebno u tom ranom jutru, ima nešto posebno u tom mraku koji će uskoro nestati… ima nešto posebno i u toj hladnoći koja štipa za obraze… ima nešto posebno u tom mirisu jutarnje svježine. To se najviše osjećalo u vremenu došašća i u zornicama koje imaju posebnu žrtvenu draž jer počinju vrlo rano dok je još mrak. To sam osjećala tako jasno i bistro u tom vremenu djetinjstva i odrastanja.

Mnogi vjernici idu na zornice i kasnije svjedoče da unatoč toj žrtvi ranog ustajanja sve poteškoće nestaju. O, kako je lijepo ustati rano dok je još mrkli mrak, započeti dan s pjesmom i hvalospjevom u zajedništvu s Kristom. Ipak, baka je bila u pravu, najposebnije je započeti dan s Isusom i Majkom Marijom i s pjesmom na usnama: – O, Marijo, ti sjajna zornice, na nebu modrom zlatna zvjezdice! Ti svijetliš nam k’o alem kam i kažeš put u raj nebeskim nam… Kroz život cio ti nam sjaj, pokazuj ti nam put u lijepi raj…

Zajedništvo i u radu i u igri

Po povratku sa zornice radosni i ispunjeni mirom započeli bismo novi dan uz kavu, čaj i dogovor oko spremanja ručka i pospremanja kuće i okućnice. Baka bi se bacila na posao, ispekla bi pogaču (tijesto se polako dizalo dok bi bili na zornici) i pripremila bi masnu juhicu od pijetla, a djed bi iz sušare donio peku. U toj maloj kući uvijek se nešto kuhalo i radilo, a najviše posla bilo je u vrijeme kolinja kada bi svi priskočili u pomoć, čak i susjedi. Kada se radilo oko svinja, ja bih samo radoznalo promatrala, nisam se htjela miješati u poslove velikih ljudi, ali sam zato uživala baki pomoći u kuhinji, a najviše me veselilo spremati kolače. Nekad je trebalo stući orahe, napraviti dobru pripremu. I sada osjetim taj fini okus kolačića šapica koje bi se pekle u modlicama triput starijim od mene i čupave kate. To su bili okusi i mirisi mojega djetinjstva. Čupava kata, šapice i pita od jabuka –

kolači koji mirišu na baku i blagdanska jutra s obitelji.

Nakon ručka bismo s djedom igrali: babe roge, na karte, Čovječe, ne ljuti se, tombole ili stajanja na rukama uza zid. Kada bismo djeda iscrpili, s bakom bismo do mraka pekli palačinke. Navečer bismo pili čaj od šipka s puno meda i grickali čvarke, a pred spavanje bi nam baka pričala drevne priče koje ne pišu u knjigama. Molili bismo zajedno s našim anđelima čuvarima dok nas je baka ušuškavala u debele perjanice koje su mirisale po

starini.

Lijepo li je Nebo u kojem nas čekaju bake i djedovi

Ah, te bake i djedovi, oni su nezamjenjiv stup u odgoju unučadi, prenose pregršt mudrosti, iskustva, spokoj, privrženost, stabilnost… Oni su naši vječni suučesnici kroz sretna sjećanja, osmijehe, šale ali i ispunjavanje dječjih hirova.

Postavljam si pitanje: „Odlaze li sve bake i djedovi u raj!?” Ako je Nebo rezervirano za zaslužne, onda su oni sigurno sada ondje i vjerujem da sve bake i djedovi odlaze u raj i

ondje uvijek nasmiješeni čekaju na nas. Ta ljubav baka i djedova osjeća se bezuvjetno i neprekidno, baš kao ljubav prema Bogu. Kako kaže Psalam 100: Mi smo njegov narod i ovce paše Njegovete završava:Jer dobar je Jahve, dovijeka je ljubav Njegova, od koljena do koljena vjernost Njegova”, a koji nas potiče da zadržimo svoju vjeru koju nam djedovi i bake predadoše.

Isuse, sretan Ti rođendan!

Na svaki Božić ja sam ponovno dijete, ono isto koje je nekada davno uz miris jelke i bakinih

kolačića s nestrpljenjem iščekivalo darove na božićno jutro. Došašće je uistinu vrijeme milosti, a Božić je dan kada se bez srama i s ponosom slavi Isusov rođendan.

Ovog došašća dajmo i mi nešto od sebe, dajmo sebe i svoje vrijeme. Budimo jedni drugima bliži, budimo jedni drugima dar. Jer to je Gospod Bog učinio za nas.

Baka bi nas uvijek na rastancima pozdravila riječima: „Moli, radi i ne kradi!”

Isuse moj, sretan Ti rođendan!


Autorica: Ivana Maričević – Žena vrsna
Foto: Ivana Maričević – privatni album

Print Friendly, PDF & Email
Žena Vrsna

Žena vrsna je dragocjena, ali jednostavna - baš kao biserje. Njen sjaj se povećava dok je milosrđe Božje oblikuje u sigurnoj školjci Njegova Presvetog srca. Nije savršena kao Otac, ali svakim danom tome teži. Žena vrsna si ti, ljubljena kćeri Božja, dok nastojiš biti i Marta i Marija u jednoj osobi. Da, čak i onda kada se osjećaš nesposobno, nevrijedno i slabo. Presveta Djevica, jedina vrsna, uvijek ima ispruženu ruku da te povede sa sobom. Hajdemo zajedno, s Marijom do Isusa!