
„Mama, zašto svaki put kad izađeš iz kuće – ti prekrižiš sebe i put ispred sebe?” – pitaju me moja djeca, koja su sad već navikla da to napravim uvijek kad negdje idem, čim pređem preko praga kućnih vrata, čak i kad se samo spustim kat niže. Znaju, ali vole slušati priče o tebi, bakice.
Bakine prve lekcije povjerenja u Boga
Prije 33 godine, kad sam krenula u prvi razred, izvela si me ispred svoje kuće. Veliki i nepregledni zavoj na brzoj cesti je vodio do škole, bez ikakve ograde, bez ikakvog prometnog znaka, bez ikakve sigurnosti za pješake. Zujali bi automobili i osjetila bih strujanje u kosi i cijelom tijelu kad bi proletjeli pokraj mene. Najvažniju lekciju o životu si mi dala na kućnom pragu. Napravila si znak križa na mom malom, mršavom i boležljivom tijelu i isti takav na put ispred mene. A onda si mi rekla da napravim i ja isto. I tako me poslala na nepredvidivu i opasnu stazu, ali s punim povjerenjem da Bog sve vodi i svime upravlja. Mislim da sam upravo tada krenula u život s punim dječjim povjerenjem u Božju providnost, znajući da Bog čuva sve moje staze, koliko god da su opasne. To su bile lekcije koje su (o)snažile moj duh.
Voljela bih da sam kao ti, bakice…
Kažu mi često da imam tvoju vedru narav, da sam ista ti. Prihvaćam tvrdnju o naravi i drago mi je. Ma voljela bih ja i ostalo, ali budimo realni – postići onu tvoju organizaciju, red, svestranost, urednost, mirisnu kuću koja odiše čistoćom i miomirisima raznih slastica u svakom trenutku – ostaje mi težnja. A tek tvoj vrt, od poljskog do posađenog raznobojnog cvijeća. Bila si šaptačica cvijeću. Meni bi i umjetno cvijeće uginulo. Znaš, pokušala sam i s onim koje ne traži pažnju, što manje vode. Uspjela sam zeznuti i to, znaš mene.
Ipak, u kući mi stoji buket blagoslovljenih ruža, koje su tvoje unučice donijele na spomendan svete Male Terezije. Dok uživam u mirisu koji podsjeća na tebe, misli mi opet idu unatrag 33 godine.
Na tvoj kućni prag je pokucala Romkinja s djetetom u naručju, moleći te tek malo sala za bronhitis, za namazati prsa djetetu koje hropti u njenom naručju. Donijela si i svježe oprane i tek opeglane mirisne kuhinjske krpe da zagrije salo na njih i prisloni na prsa malom djetetu. Onda su se njeni zahtjevi povećali. Tražila je i malo novca za hranu. Nisi imala uza se, ali si utrčala u kuću i prepolovila kruh i hranu koju si pripremila već u ranim jutarnjim satima dok smo svi spavali. Donijela si odjeću za nju, izvukla negdje i cipele, higijenske potrepštine u vrećicu složila, najljepše ručnike izdvojila i posteljinu složila. Pojma nemam kako si izvukla i robu za dijete. Znam da si bila i vrsna krojačica, ne bi me čudilo da si negdje u noći i to sašila u slučaju da ti netko zatraži. Pola romskog naselja si taj dan opremila.
Bakine prve lekcije o velikodušnosti i ljubavi prema bližnjem
Sjećam se da sam ti prigovorila da te možda ta žena prevarila. Tada si mi dala još jednu lekciju za život: „Sinko moj, ako je ona lagala, nije prevarila mene. Nije moje o tom brinuti, to je Božja stvar. Moje i tvoje je brinuti da kad ti god netko pruži ruku, ako ništa drugo nemaš dati, daj toplu riječ i osmijeh, to uvijek imaš uza se. Nikad nemoj slomiti nečiji duh! Svi smo mi isti i Božja djeca, a Bog će se pobrinuti da imaš uvijek nešto i u ruku dati. Vazda imala, vazda davala!” Riječi su to koje su me u tom trenutku slomile i izgradile, riječi koje su me blagoslovile. Koje me i danas prate! S nebeskih visina osjećam snagu tvoje zagovorne molitve. Vjerujem da sam u tom trenutku počela težiti: „Isuse, daj mi da mogu dati!” Hvala ti što si svojim molitvama i primjerom izmolila toliko blagoslova koje sada imam.
Križ, krunica i smijeh
Prije devet godina se rodila jedna tvoja unučica. Na njen rođendan, prije tri godine, ti si se rodila za Nebo, bakice moja. Često bih u tvojoj trpećoj starosti samo kratko navratila da te zagrlim, da vidim tvoj žar u oku i da se smijem tvom smijehu koji je bio zarazan. Ne bismo ni znali što je smiješno, ali bismo se smijali gledajući te dok plačeš od smijeha. To je bila tvoja terapija. Smijeh. I krunica u ruci. Ako nije bila krunica, bio je križ. Privjesak koji bi stavila oko kažiprsta i križ koji bi obuhvatila dlanom ruke koju bi stavila na srce. Dobila sam ga poslije tvoje selidbe u Nebo. Najdraža opipljiva uspomena na tebe, uz one žive u srcu.
Tjedan dana prije tvoje smrti nazvala sam roditelje i rekla da dolazim na sahranu kuminom svekru. Bilo je nevrijeme. Mami nije bilo svejedno što putujem. Međutim, u mom srcu su bile misli kako želim biti blizu prijateljima u njihovoj boli, kako želim zagrliti svoje roditelje i popiti s njima kavu, a najviše od svega zagrliti tebe.
Zahvalna Milosrdnom za zemaljski oproštaj s bakom
Poslije sahrane sam došla i našla te u krevetu, u bolovima, držeći krunicu u ruci. Masirala sam ti i ljubila bolno rame. „Ma šta ljubiš ovako staru babu”, uvijek bi govorila svim svojim unucima, teško dišući i smijući se unatoč svemu. Mi bismo te tada još jače zagrlili i poljubili. Svi tvoji unuci i unuke. Masirala sam tvoje bolno rame i tvoju ruku, onu ruku koja bi me u hladnim zimskim noćima privukla k sebi, dok bi me uspavljivali otkucaji tvoga srca, ruku koja bi navukla topli i teški pokrivač poviše moje glave i napravila luk i tako cijelu noć držala kako bih ja udisala istovremeno topli i svježi zrak, kako mi ne bi teški pokrivač pao na glavu, u sobi koju smo zvali ledara. Ti bi me stisnula uza se i molila krunicu.
Taj dan dok sam te masirala, u srcu sam osjetila da se opraštamo. Neizmjerno sam bila zahvalna Milosrdnom Isusu što mi je darovao milost oprostiti se s tobom. Zahvalila sam ti što si bila uistinu ruka, luka, ljubav; što sam najmanje mogla masirati tu bolnu ruku čiji je udio boli bio i zbog mene. Pošla sam na put mirna, zahvalna i s molitvom krunice Milosrdnom Isusu, za tebe.
Bakina posljednja lekcija: „Uvijek moli i uvijek ostani s Isusom!”
Tvoje zadnje riječi su bile: „Moli, moja Slavice, moli! Uvijek moli i uvijek ostani s Isusom i moli za one koji su otišli od njega, da se vrate. Nema života, sinko moj, bez njega! Moli i za mene sad i kad odem Gore!” Moj pogled je pao na tvoju ruku, koja je držala krunicu čvrsto, iako zbog bolova u zadnjim danima svog zemaljskog života nisi mogla ni žlicu često primaknuti ustima. Zadnja fotografija koju nosim u mobitelu, a još više u srcu je tvoja ruka s krunicom i tvoje isprekidane riječi, koje su poput otkucaja srca u meni pohranjene: „Isuse, moje milosrđe! Isuse, smiluj se. Uzdam se u tebe!”
Tjedan dana kasnije, na rođendan tvoje unučice, rekli su mi da si umrla. Taj dan je ona došla presretna iz vrtića, našla me je uplakanu i rekla da joj je to najteži dan, jer je njen rođendan, a tebe nema. Znaš, nama je ovaj dan najljepši. Palimo dvije svijeće. Jednu za njen zemaljski rođendan i jednu za tvoj nebeski. Poći ćemo i na misu, zahvaliti za sve blagoslove. Pustit ću suzu, ali radosnicu i zahvalnicu, što sam te imala i što te imam, bakice!
Molitva za duše u čistilištu
Pokoj vječni daruj našim pokojnima, Gospodine! Pouči nas ustrajnoj molitvi i misama za naše pokojne, koji za sebe ne mogu učiniti ništa više, ali za nas neprestano mole.
Za kraj, ili početak, stavljam jednu divnu kratku molitvu, za koju je Isus obećao sv. Gertrudi da će svaki put kada se izmoli ova molitva, osloboditi tisuću duša iz čistilišta, pa čak i ako se moli i više puta dnevno.
VJEČNI OČE, PRIKAZUJEM TI PREDRAGOCJENU KRV TVOGA BOŽANSKOG SINA ISUSA KRISTA SJEDINJENU SA SVIM SVETIM MISAMA SLAVLJENIM DANAS ŠIROM SVIJETA, ZA SVE SVETE DUŠE U ČISTILIŠTU, ZA SVE GREŠNIKE DILJEM SVIJETA, ZA GREŠNIKE U ČITAVOJ CRKVI I ZA ONE U NAŠIM OBITELJIMA. AMEN!
Ova molitva je i u knjizi SA DUŠAMA U ČISTILIŠTU KROZ MJESEC DANA; Razmatranja, objave i primjeri, msgr: STEFANO CASINI.
Naša mala obitelj je moli, djeca je već znaju, a stoji nam isprintana i na vratima – strateški stavljena kao poticaj svima nama da se spomenemo naših pokojnih!
Pridruži nam se i ti!
Evo i molitva koju možeš preuzeti (klikom na sliku) i isprintati te zalijepiti na vidljivo mjesto u svom domu.
Nama izmoliti je tek tren i sitno, za duše u čistilištu vječnost i itekako bitno!
Slavica Kutnjak – Žena vrsna
Foto: Giorgia Finazzi – Unsplash