Ostavljena
Jedna mala djevojčica bila je ostavljena od oca kojeg nije niti upoznala. Oca koji je odbacio nju i njezinu majku, otišao daleko i zasnovao drugu obitelj. Ostala je s majkom koja se i sama nosila s teškoćama i ranama odbacivanja od svog muža, oca svog djeteta, majkom s kojom se teško razumijevala, čeznula za ljubavlju, rasla, školovala se, udala se, smirila se na kratko, u nadi da je konačno pronašla ljubav života i mir za mnoge buduće godine…
Da mi je znati, da mi je samo na tren osjetiti bol duše koju je osjećala, dok je trudna, s kćerkicom pod srcem i sinčićem na rukama, odlazila istjerana iz svog novog obiteljskog doma! I opet – odbačena, nakon oca, sada od muža i njegove obitelji, kao da se sudbina poigrala i vratila se opet na početak njezinih prvih dana života, kao nekakvo nepisano pravilo da se tako ružni životni događaji ponavljaju, da mi je na tren oćutjeti tišinu, strah, mrak koji ju je obavijao i gušio s pitanjima: što će? kako će? kamo će?
Vrativši se u rodni grad, ubrzo se rodila i kćerkica… Kao na filmskoj vrpci prolazile su godine brige o djeci, njihovom odgoju, snalaženja oko posla, stana, malog automobila kojim je jurila između doma, djece i obaveza…
Milosrdna
Danas mi kaže da je njima dvojici sve oprostila. I ocu, i mužu koji su je odbacili. Da ljubi muža iskreno i čisto, da moli za njega i pokojnog oca… Odakle joj snaga? Iz kojeg prostora, iz koje punine danas, nakon svega, ona dolazi do ljubavi za one koji su je najviše povrijedili?
Ona kada šuti, htjela bi izreći svoju bol i svoju ljubav. Ali radije govori šutnjom. Jer životom ranjeno srce oprezno je od svijeta u shvaćanju da su izgovorene riječi premalo. Da šutnja u Duhu nije tek izostanak riječi, nego znak blizine i dubokog sjedinjenja duša koje se beskrajno ljube.
Kad progovori, iz njene duše izlazi miomiris Neba. Kaže da, usprkos svemu, vjeruje jedino da je Gospodin ljubi iskreno i čisto svim svojim presvetim Srcem; da razumije da se ne može izbrisati iz Njega. Da zauvijek i najdublje živi u Njemu. Da je Njegova ljubav i radost grle. Da ne može ništa pomisliti, reći ili učiniti, a da je Isus ne bi i takvu ljubio. Da joj Isus vraća izgubljeno dostojanstvo, daje ljubav koju ne može opisati… daje snagu da može činiti ovaj svijet boljim mjestom.
Na kraju mi govori da je, nakon tolikih godina brige, boli i zapuštanja same sebe, počela ponovno voljeti i svoju divnu ženstvenost koja joj je dana za majčinstvo, za pristupanje ljudima donoseći im ljepotu, čistoću ljubavi Božje… i da konačno počinje razumijevati da je njezina ženstvenost svijetu na ukras i dar.
Ljubljena
Promatrajući njezin život shvaćam da, ako ti se učini i da nikoga nemaš, u svim teškoćama, osamljenosti duše, brizi za djecu… Isus nam poklanja Sebe sama. Ako su ti usne zaleđene patnjom, On nam poklanja neiscrpni radosni osmijeh i Svoj vječni mir. Isus govori: „Ne boj se! Ja sam s tobom. Ja te ljubim do kraja. Ti me poznaješ, Ja sam se na križu predao za te…“
Sve naše suze i patnje života živo su urezane u Gospodina. A Gospodin iskrenom i zaufanom srcu možda na koncu čak daruje i utjehu čovjeka te pošalje nekoga tko će nas prihvaćati bezuvjetno. Tko će nas podizati, cijeniti i stajati uz nas, kao straža, dan i noć bdjeti nad nama. Tko nas neće napustiti niti odbaciti nikada. Tko će biti postojan u našim nesavršenostima, tko će nas zvati svojima, tko će nas ljubiti svetom ljubavlju!
Dok je promatram, razumijem Isusove riječi da se ne brinemo za sutra, niti za jedan budući dan jer Gospodin će providjeti.
Ne odustani od sebe prijateljice, jer te sama Ljubav stvorila za se. Ako sebe izgubiš, gubiš sve! Ne odustani od sebe ni kada na tren izgubiš smisao s obzora, ni kada je mračno oko tebe, ni kada te šibaju vjetrovi i peru kiše. Ne odustani od sebe jer si ljubljena. Izabrana.
Ni ti, prijatelju, ne odustani od sebe jer si potreban. Oslobođen. Jer je i za tebe plaćena neizmjerna cijena Isusove patnje na križu. Plaćena za svakog od nas.
Ne odustani, jer ljubi te… Nebo!
Autor: Krešimir Stjepan Pećar – Žena Vrsna
Foto: Jurica Koletić – Unsplash
