„Jesam li ugasila onaj štednjak ili nisam? Čini mi se da jesam, ali opet nisam sigurna. Možda sam što krivo zapamtila, idem provjeriti.”
Jesam li što zaboravila?
Otprilike tako teku moje misli često. Pegla, štednjak, obaveze, kupovina… Svašta nešto se nađe na popisu mojih zaboravljivosti. Svaki dan imam osjećaj da se s nečim od toga borim. Tek što pomislim: „Vidi kako sam si lijepo organizirala sve, nisam ništa zaboravila”, nešto iskrsne na što uopće do tog trenutka nisam mislila. I tako ukrug dan po dan, skoro pa svaki dan neka sitnica koja me zamisli, jesam li ili nisam nešto zaboravila?
Vjerujem da se svim ljudima događa da s vremena na vrijeme nešto zaborave, ali baš ovako često kao meni sigurna sam nema tako velik broj ljudi. Iako vjerujem i da znate barem jednu osobu kao što sam ja, koja uvijek nešto pita da potvrdi ono što već zna ili misli da je zaboravila pa se želi uvjeriti da nije. Nije to lako, živjeti u stalnoj blokadi mozga koja te često dovodi do ludila i pitaš se što sa mnom nije u redu.
Sva su djeca na broju!
Kako sam često padala u teža stanja i bojazni oko zaboravljivosti, suprug me je znao tješiti rečenicom: „Ajde, najvažnije nisi zaboravila, djeca su nam na broju.” Ponekad bi me to samo još više razljutilo jer nije shvaćao težinu mojih misli, ali ponekada bi me i nasmijalo te vratilo u normalu. Zaista nije sve tako crno kako se na prvi pogled čini.
Nakon nekog vremena naučila sam živjeti sa svojom zaboravljivošću i pisati si podsjetnike, ljudima oko sebe govoriti da me podsjete, a i naši anđeli čuvari su čudesni, u pravi tren uvijek ubace neku sliku onoga što trebam napraviti tako da se u zadnje vrijeme sve rjeđe događa da nešto bitno zaboravim.
Možda postoji razlog mojoj zaboravljivosti
Nakon što sam se stabilizirala i prestala brinuti o tome da često nešto zaboravim počela sam se pitati zašto sam ja zaboravljiva? Postoji li razlog zašto mi je Bog dao tu jednu nazovimo „manu”, taj jedan trn u peti. Bila sam uvjerena da ima razlog zašto je to tako te sam počela malo više kopati po tome.
Jednoga dana dok sam slušala blisku osobu koja je u žaru govorila o tome kako joj nije jasno kako neki ljudi zaborave tako brzo na tuđe pogreške ili uvrede te kako to nikako nije dobro, meni je sinulo: „Pa Bože kako si divan, kako do sada nisam shvatila što se događa?”
Zaboravljivost može biti i blagoslov
Moja zaboravljivost, za koju sam mislila da je trn u peti, zapravo je blagoslov i to baš dosta zanimljiv. Naime, po svojoj prirodi sam žustrija u zaključivanju te sam vrlo često, nažalost, pretjerano brzo, osuđivala ljude i njihove loše postupke prema meni, no kako sam zaboravljiva vrlo brzo bi i ta ljutnja, osuda i bol jednostavno nestale iz mojih misli. Nije da bi ih u potpunosti zaboravila no nekako nisu imale snagu da me dugo drže. Moj mozak je smatrao da su to nebitne informacije koje ga previše opterećuju te ih je tako brzo eliminirao iz mojih misli.
Zaista blagoslov. Moći zaboraviti zlo koje ti je netko nanio, moći prijeći preko osjećaja ponosa i ljutnje i pružiti osobi drugu, treću ili petu šansu zaista je Božja milost.
Milost zvana zaboravljivost
Da me krivo ne shvatite, ne mislim da je dobro ljudima popuštati i pustiti da drugi od vas prave budalu nego mislim da ako se netko o nas ogriješi, naša ljutnja i bijes koje držimo u sebi neće nama samima ništa dobro donijeti. Sve i da se osoba koja nas je povrijedila nikada ne pokaje i ne prizna uvredu, na nama je hoćemo li svaki put kada tu osobu vidimo u naš odnos unositi mir ili na mržnju odgovarati mržnjom.
Vjerujem da je puno bolja solucija za nas i naše duhovno pa i tjelesno zdravlje da barem pokušamo zaboraviti i na mržnju ne odgovoriti mržnjom.
Zato se iskreno nadam da će i tebe, brate i sestro, češće posjetiti Božja milost zvana zaboravljivost te da ćeš joj se obradovati znajući da te ona štiti od tebe samog i od nekog još većeg grijeha koji bi mogao nastati u slučaju neopraštanja.
Andrijana Martić – Žena Vrsna
Foto: Markus Spiske – Unsplash
