Tema obrazovanja jedna je od najzastupljenijih tema u današnjim raspravama. Autor članka osvrće se na stanje obrazovanja u Americi, ali njegova promišljanja mogu nas potaknuti da razmislimo o tome naziru li se isti problemu i u našem društvu. Autorova zabrinutost nije zbog činjenice da od šume ne vidimo stablo već da nas uopće nije briga za šumu jer nam je dovoljno vidjeti sliku na kojoj su stabla. Zašto smatra važnim da očevi sudjeluju u obrazovanju svoje djece?
Obrazovanje je u velikoj mjeri uklonjeno iz obitelji
Pamćenje činjenica i ocjene na testovima zamijenili su svaku vrstu potrage za znanjem i učenjem onog bitnog. Cilj gotovo svakog obrazovanja jest ići korak dalje i s vremenom završiti proces obrazovanja. Možda i postoje osobe koje ostave svoje obrazovanje u pozadini s dovoljno praktičnog znanja koje će ih osposobiti da postanu produktivni radnici. Vrlo se malo (ako uopće) naglašava važnost razmišljanja, a gotovo uvijek se vjeruje da je obrazovanje najučinkovitije u kontroliranom okruženju kojim upravlja pojedinac kojeg je država za to osposobila i licencirala. Očevi, na nama je dio krivnje za ovakav nered jer smo dopustili takav razvoj događaja i bez sustezanja drugome prepustili roditeljsku odgovornost obrazovanja svoje djece. Rezultati procesa koji je u gotovo potpunosti obrazovanje uklonio iz obitelji nisu dobri.
Jesu li uloženi napori pogrešno usmjereni?
Vjerujem da su i neutemeljen strah i udruženi napori da se uništi obitelj uzrokovali da svaka od generacija razočara svoju djecu malo više nego ona prethodna. Obrazovanje je postalo takvo da ga se sve više podupire i usvaja izvan obitelji, bez nekakve jasne veze s njom. Roditeljima je najvažnije da djeca pohađaju „najbolje“ škole, štede da bi platili školovanje, rade da bi platili mentore, pomažu djeci džeparcom, pronalaze tečajeve koji će djecu pripremati za prijemne ispite, razvoze djecu na treninge i natjecanja, odlaze na sve moguće sastanke itd. Dajemo sve od sebe želeći najbolje, ali smo ipak poraženi kad zaista treba ponuditi djeci ono istinsko obrazovanje.
Glavna riječ pripada roditeljima
Moja je supruga nedavno podijelila citat službenice Božje Elisabette Tasce Serene u kojem vrlo jednostavno objašnjava:
„Moja su djeca moje najljepše cvijeće i hvala Bogu što je htio da rastu u mojem vrtu.“
Uvjeren sam da nije nastavila „stoga ću ih iskopati i ostaviti u susjedovu dvorištu jer je on sigurno bolji vrtlar, a ja ću marljivo raditi da imaju vode i prehrane.“ No to je upravo ono što roditelji rade kada ne preuzimaju glavnu riječ u obrazovanju djece.
Roditelji kao prvi i glavni odgojitelji svoje djece
Bez sustezanja tvrdim da većinu odgoja i obrazovanja djeca trebaju izravno primati od svoje obitelji, pogotovo u onima koji smatraju da je katolički odgoj važan. Ovakav je pristup dobro funkcionirao u prošlosti dok nismo prije 150 godina preuzeli novi. Moje iskustvo dok sam predavao u školi, nekvallitetno obrazovanje koje se provodi u gotovo svakoj privatnoj ili državnoj školi i činjenica da škole neprestano razdvajaju obitelji iznova potvrđuju da je nešto otišlo u pogrešnom smjeru. Međutim, vjerujem da mnogi roditelji uslijed društvenog pritiska, izbjegavanja izazova ili straha da nisu sposobni ispuniti očekivanja zapravo nikad istinski ne razmišljaju o drugim opcijama. Bez obzira na obrazovanje kod kuće, roditeljska odgovornost je da budu prvi i glavni odgojitelji svoje djece.
Nek i očevi sudjeluju: ne prepuštajte djecu slučaju
Apsolutno vjerujem da odgoj i obrazovanje djece mora biti sustavan, a ne slučajan. Ako obrazujete dijete kod kuće, vjerujem da bi očevi trebali biti zaduženi barem za jedan predmet. Izvan školskih predmeta podučavajte ih vještinama kao što su sport, kuhanje, crtanje, drvodjelstvo, domaćinstvo, vrtlarstvo itd., razgovarajte o ciljanim temama, čitajte zajedno članke, pričajte priče. Što god da radite, neka bude sustavno i usmjereno na odgoj i obrazovanje svoga djeteta. Ne prepuštajte ih slučaju.
Vrijeme provedeno zajedno donosi i jaču povezanost
Ako već niste započeli s predloženim, začudit ćete se koliko dobro možete upoznati svoje dijete kada se usmjerite na to da ih podučavate. Razvija se svojevrsna povezanost, a vaše je srce i um otvoreno prepoznavanju djetetove cjelokupne osobnosti.
Mogu bezuvjetno tvrditi da poznajem svoju djecu mnogo bolje jer je proces obrazovanja dio našeg odnosa. Na primjer, naučio sam kako svaki od njih razmišlja, kako prihvaćaju informacije, koji su njihovi skriveni interesi, u čemu su dobri, u čemu su manje dobri i kako shvaćaju svijet oko sebe. Budući da to sve znam, lakše mi je postati boljim ocem jer imam dublje spoznaje o svakom od njih. Siguran sam da mogu učinkovitije s njima komunicirati i znam kada ih trebam pogurati ili im dati više podrške kada im je potrebna. Uz to, mislim da je naš odnos ojačan time što i oni mene bolje poznaju upravo zbog te iste povezanosti koja teče iz oba smjera.
Isplati se uložiti vrijeme i trud u odgoj i obrazovanje svoje djece
Imam diplomu učitelja i to mi je sigurno bilo korisno tijekom formalnog podučavanja svoje djece, ali malo vrijedi kada govorimo o odgoju djece. Diploma me ne čini sposobnim za to. Činjenica da sam njihov otac i da im želim ponuditi ispravno obrazovanje je zapravo ono što je meni i svim ostalima potrebno da preuzmemo odgovornost i daje sposobnost da odgajamo i obrazujemo svoju djecu. Bog me blagoslovio djecom i stoga sam ja njihov odgajatelj i ne smijem zaobići ovu odgovornost. Preuzeti zaduženje odgoja i obrazovanja svoje djece, pa čak i samo dio, može biti velik izazov, ali ne veći od vaših sposobnosti i poziva. Baš kao i bilo što drugo vrijedno vašega truda, nagrada je puno veća od svih napora.
Tim Bennett – Those Catholic Men
Prevela: LR
Foto: Kelli McClintock – Unsplash
Pročitajte još tekstova iz teme očinstva.
