Kad sam bila mala, jako sam voljela vrijeme jeseni. U kući se loži vatra, češće se peče kruh, kuhaju kompoti… Svi smo si bliže (zato što je peć u donjem hodniku pa se nitko nije lud smrzavati u svojoj sobi), i zajedno se grijemo.
Prije Božića bio je… Vukovar
Kada već postane jako hladno, i Božić sve bliži, mama me obavijesti da je vrijeme da operem svoju čizmu i stavim ju na prozor jer ćemo tu noć imati posebnog gosta. Tako ja sva sretna letim po kući, ribam čizmu, toliko da na prednjem dijelu gotovo i ostane bez boje, i ulaštim je tatinim sprejem za crne cipele (iako su moje crvene). Idućeg se jutra u čizmi nađe mnoštvo slatkiša, i ja sam sretna i zahvalna.
Svijeća kao jedini poklon
Kasnije sam odrasla (ili bar tako mislim) i počela sam primjećivati da je naš prozor na trpezariji poseban još jednu večer u godini – večer sa 17. na 18. studenoga. Tada umjesto čizme, na prozor stavljamo svijeću.
„Čemu svijeća na prozoru, i zašto ujutro nema poklona?“, pitala sam se.
Petnaestak godina kasnije palim svijeću kraj trobojnice na prozoru studentske sobe i ponizno tvrdim da znam odgovor. No, što se poklona tiče, otac mi nije poginuo u rovu, rođena sam, i na domovnici mi je hrvatski grb.
Vrijeme je – za zahvalu
A svjetlo svijeće (kao nekad majčine) podsjeća da je vrijeme. Vrijeme za molitvu i suzu; za zahvalu: za ljubav. Vrijeme je da i ja postanem svijeća na braniku domovine. Ona koja ne da na svoje. Koja ljubi trobojnicu i hrvatski dom. Koja okuplja i grije; koja će, ako treba, i dogorjeti za druge, ali će se ugasiti tek onda kada ponestane voska.
Upalite noćas svijeću jer – vrijeme je.
Marta Kunčević – Žena Vrsna
Foto: Paolo Nicolello – Unsplash
