Danas je godina dana od kada si otišla u Nebo. Godinu dana pronalazila sam razloge i izgovore da ne otipkam ova slova. Večeras sam te ipak zamolila da mi pomogneš. Tebe i Maju često tražim zagovor, posebno u ovim uobičajenim, svakodnevnim stvarima…
Sjećaš se prvog e-maila koji sam ti poslala?
Nisam mislila da ću se ikada imati priliku obratiti tebi jer sam se užasavala tvojih tekstova – u biti užasavala sam se vlastitog straha od prihvaćanja patnje i boli. (…) te isto tako u fazi iščekivanja kako će biti iščitan PHD nalaz i daljnje liječenje. Zašto ovo pišem? Inače lektoriram za portal Žena vrsna i nekako sam uvijek tvoje tekstove dobivala i uvijek sam ih s odbojnošću čitala jer – ja ne želim bolest ni patnju. Želim biti sa svojom obitelji… i onda… Ne mogu reći da sam prihvatila patnju i da s osmijehom nosim križ, ali učim se. Trebalo mi je da prihvatim da ja nisam ti i da ne trebam bježati od „tebe“. Da je moja priča moja, a tvoja tvoja. Ali te sada trebam… 😊
Naime, kao članica Franjevačkog svjetovnog reda, zajedno s bratstvom organizirali smo Duhovnu obnovu za žene pod nazivom „Generalka duše“. Prijatelj svećenik mi te predložio, jer tad si baš gađala u duše, a ja sam se slatko nasmijala kako Bog nekad može biti duhovit. Ili kako sveti Franjo kaže: Ono što mi nekad bijaše gorko, postade slatko.
Odgovor je bio u tvome stilu: Pročitala sam mail i momentalno sam te zavoljela, a da te i ne poznajem. Evo, odmah sam te sutradan prikazala na svetoj misi i znam da se Isus za sve brine, On je već uzeo na sebe svu tvoju bolest i muku, to sam osjetila. Sa mnom si u molitvama i mislima svakodnevno od onda.
Uslijedile su duge glasovne poruke, smijeh, dogovori i… ono što nisi znala – moja borba i uspoređivanje. Nekako mi se podrazumijevalo da će moja priča biti kao tvoja, i da će nalaz biti loš. Jer ne može drugačije. Pa i Maja je umrla. Mlada katolička mama + opasna bolest u mojoj jednadžbi je bilo jednako smrt.
Ali ja nisam bila radosna kao ti, nisam nosila križ s osmijehom na licu kao Maja. Sve što sam ja htjela je da se makne od mene i da budem obična mama koja šizi jer ništa ne stiže…
Uporno sam željela osjetiti ono što si ti imala u trenucima kad smo bile zajedno – mir iznad svakog razuma – u pogledu, držanju, boli koja te razdirala iako si govorila s osmijehom da je to normalno. Bile smo obje napadnute od agresivnog karcinoma. Ti si bila u akutnoj fazi, moj su izvadili. Samo tebe tvoj nije držao u šaci, a mene moj je…
Ja nisam ni Maja ni Tea – taj dan sam se prestala mučiti uspoređivanjem….
Na današnji dan prije godinu dana sam dobila gomilu poruka jesam li dobro…? Ljudi oko mene su se plašili kako ću reagirati na tvoju smrt. Vidiš ti koliki sam ja sinonim za strah od smrti bila? Sve je još bilo svježe… Razdoblje nakon operacije je bilo strašno. Nakupilo se preko 40 posjeta bolnici u samo par mjeseci i to nepovezanih s primarnom bolesti. Borila sam se na duhovnom i tjelesnom planu i htjela biti kao ti. Kao Maja. Jer se to traži od jedne mame, kršćanke, žene vrsne… na taj dan sam konačno odlučila prestati mučiti sebe!
Ja nisam ni Maja ni Tea.
Nisam ni Marija ni Ivana ni Dorotea.
Ja sam Antonia – Njegova ljubljena kći.
Takva kakva jesam. Bez obzira na ishod moje priče.
Od svih žena koje poznajem mogu uzeti dijelove koji će me poticati na veći rast u kreposti, ali neću si dozvoliti da se ikad više uspoređujem. Netko se uspoređuje po tome kako odgaja djecu, netko po figuri tijela, netko po putovanjima… Ja sam pala u zamku uspoređivanja kako nositi križ kao netko drugi… kako voditi životnu bitku.
Znaš, još uvijek brinem, možda i previše ponekad, ali vjerujem da je tvoj blagoslov koji si poslala desetak dana prije smrti još na meni. Jer sam se oslobodila tereta da trebam biti kao itko osim originala kojeg je On stvorio. Nije da sam oduševljena uvijek svim što taj original nosi sa sobom, ali hej, ta stvorene smo za Nebo. Ovdje smo u pokušajima da danas budemo bar malo bolje nego jučer. Ali smo voljene, o kako smo samo voljene!
I kada ne znamo poštovati i ljubiti muževe,
i kada vičemo na djecu,
i kada smo ljute na Oca jer nas kuša preko svake mjere,
i kada nas nitko ne razumije
i nered izvire sa svih strana kuće,
i kada smo usamljene…
Ljubljene smo, željene, blagoslovljene!
Nositi križ na vlastiti način zagledana u Nebo
Prošla je godina dana. Ova plašljivica redovito na onkologiji vidi žene s tvojom knjigom. Obećala si izdati još jednu, i taman kad sam mislila da si slagala, čujzaglzem da izlazi… Stvarno si vrsna i s Neba. Hvala ti što me pratiš i tješiš i hrabriš. Vjerujem da si sada tamo gdje više nema boli koju si nosila ovdje jer se preobrazila u Ljubav. I nekako osjetim da se smiješ dok gledaš kako se još uvijek pomalo spotičem u pokušajima da budem hrabra. No, više ne bježim. Učim polako prihvaćati ono što mi je dano. Učim nositi svoj križ na vlastiti način zagledana u Nebo.
Ako me ponekad vidiš kako opet brinem više nego trebam, podsjeti me da je On uz mene. Hvala ti i za sve molitve, za mir koji si nosila i za svjedočanstvo koje nije završilo tvojom smrću. Hvala ti što si me naučila da svetost ne znači biti kao netko drugi, nego prihvatiti ono što nam je dano i nositi to s Onim koji sve nosi s nama. Do sljedećeg zagrljaja…
tvoja Antonia
Antonia Primorac – Žena vrsna
Foto: Fotivy – Iva Džajić
