Poznat ti je onaj osjećaj tjeskobe i panične potrebe da moraš odraditi neki molitveni ritual
kako se ne bi dogodilo nešto loše ili kako bi se nešto loše što prije ispravilo?
To je ono stanje u kojemu pod svaku cijenu želiš zadobiti osjećaj da imaš kontrolu nad nečim.
Želja za kontorolom “više sile”
Ne posežeš za molitvom, krunicom, svetom misom (…) iz povjerenja, predanja i ljubavi, već s nakanom da kontroliraš „višu silu“ koja ti pod hitno treba uskočiti i riješiti problem – kako želiš i kad želiš.
Toliko je situacija u našem životu neizvjesno. Stvari često ne idu onako kako hoćemo, snovi se svaki dan ruše, čini nam se da mnogo riskiramo samim jutarnjim ustajanjem iz kreveta. Mi smo svakakvi i ljudi oko nas su svakakvi, a želimo da nam je svima dobro. U tome svemu znamo se i izgubiti.
Ono što je ovdje najviše ugroženo je sloboda.
Nisi slobodan biti sretan u sadašnjem trenutku.
Nisi slobodan prihvatiti težinu sadašnjeg trenutka.
Nisi slobodan prihvatiti svoj život kakav je.
Uspoređuješ se s drugima.
Vođen si svojim strahovima, a ne Duhom Svetim i u takvim stanjima donosiš odluke, djeluješ prema drugim ljudima, zbunjuješ i sebe i njih. Želja za kontroliranjem samo još više dobiva na snazi i teško ti se iskopati iz tog začaranog kruga u koji te neprijatelj uvukao.
Nisi slobodan prepustiti se.
Nisi slobodan boriti se za ono što je vrijedno.
Nisi slobodan otarasiti se samosažalijevanja i očajavanja.
Nisi slobodan prepoznati dobro i lijepo u svom životu.
Nisi slobodan prepoznati što Bog SADA s tobom radi i što SADA od tebe hoće.
Opterećen si, pod stresom, namršten, zabrinut.
U molitvi nemaš osjećaj da si pred nekim tko te ljubi, nego pred nekim koga moraš
odobrovoljiti da bi djelovao – i sposoban si bijesno planuti na njega kad vidiš da konstantno odgađa ispunjenje tvojih prošnji.
Tjeskobno se brinuti znači vjerovati da Bog nema pojma što radi
Kad se to sve tako stavi na jedno mjesto, zvuči baš optužujuće i jadno. Ali ako se prepoznaješ u tim riječima (ili u nekima), moguće da si (smo) malo dublje zakoračili u mulj laži da možemo kontrolirati svoj život, da možemo kontrolirati Boga… A to je stanje ono koje otvara vrata anksioznosti, tjeskobi, očaju, depresiji – nemogućnost da s mirom živiš trenutak po trenutak, dan po dan i pustiš Boga da u njima bude glavni. Brinuti se tjeskobno znači vjerovati da Bog nema pojma što radi. Pozvani smo na ustrajnu molitvu, no ako molitvi pristupamo kao trgovini u kojoj određenu vrijednost dajemo za određenu vrijednost, tada gubimo privilegij da od Boga dobijemo SVE, a ne neku određenu mjeru. A od Boga se sve dobiva za – sve.
Tužno je gledati (i biti) naizgled sretna osoba koja to nije slobodna biti. Kad počnemo čuvati dijelove svoga života za sebe, kad radimo projekt od sebe i samima sebi stvaramo pritisak da nešto mora biti ovako ili onako i da ćemo baš tada biti sretni – ne sada nego tek tada! – polako dolazimo u područje gdje više ne dajemo sve Bogu u isto vrijeme tražeći od njega sve (što želimo).
„O, kako me teško ranjava nepovjerenje duša. Te duše priznaju da sam svet i pravedan, ali ne vjeruju da sam milosrdan, ne vjeruju mojoj dobroti. I sotona poštuje moju pravednost, ali ne vjeruje u moju dobrotu.“ Iz dnevnika sv. Faustine
Na nama je red – pozvani smo odlučiti se vjerovati Božjoj dobroti unatoč svemu.
Bog je svoju odluku da nas spasi i ostane s nama do kraja donio davno…
Kristina Šimičić – Žena vrsna
Foto: Isabella and Zsa Fischer – Unsplash
