U mom životu puno je moranja. Glava mi vrvi mislima što sve moram. I nervozna sam dok to ne zapišem. Onda isplaniram što ću od moranja kada napraviti pa sam mirnija. Obavim jedno pa drugo pa treće i paralelno samo dodajem na listu. Nikad kraja! U najboljem slučaju, ako dočekam kraj, on potraje par minuta. Par predivnih minuta kad sam zadovoljna jer sam sve obavila i utišala moranja u glavi. Kažu mnoge mame da je njima i tih mojih par predivnih minuta nemoguće postići. Možda i meni bude tako kad budem mama. Možda tad napokon nešto i naučim.
Imam jednu prijateljicu koja mi je puno puta rekla: „Ja bih odavno umrla s tvojim rasporedom.“ Vjerojatno nije svjesna koliko često se sjetim tih njenih riječi. Iako živim u tom rasporedu, zapitam se živim li samo naizgled.
„Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“
(Iv 10,10)
Je li život zaista samo beskrajna lista obaveza?
Isus kaže da je došao da bismo imali život u izobilju, ne obaveza u izobilju. Ispunjen raspored ne znači ispunjen život. Razmišljala sam o tome u kojem trenutku života je moj raspored postao tako krcat. Shvatila sam da sam oduvijek uživala u raznim aktivnostima – kroz njih sam brusila svoje talente, gradila zajedništvo i uveseljavala druge. Od malena su mi se mnogi divili kako to sve stižem. Vjerujem da mi se svidjela ta slika koju drugi imaju o meni i da sam nekada negdje duboko u sebi odlučila biti ona koja sve stiže. I mislila sam da uspijevam u tome.
Onda sam prije nekoliko godina primijetila da po završetku nekog projekta, zadatka, aktivnosti, ekipa s kojom sam na tome radila obično ostane zajedno na piću. Ponekad se nađu i neobavezno, samo da bi se družili. Ja nikada za to nisam imala vremena. Poslije dovršenog posla uvijek bih trčala na sljedeću obavezu, a za druženje ne bih imala vremena u svom rasporedu. Slažem ga kao tetris i vješto popunjavam svaku rupu – tako da rupa najčešće nema.
Osoba je uvijek ispred projekta – to je bilo geslo jedne udruge mladih u kojoj sam bila aktivna. Nazivali su se zajednicom prijatelja. I taj naziv, a i ovo geslo, oduvijek su mi djelovali utopistički. Željela sam ih živjeti, ali nisam u tome uspijevala. Uvijek mi se bilo lakše usmjeriti na projekte nego na odnose. Za projekt znam točno što, kada i kako trebam napraviti. Jednostavno je i logično. Odnosi su komplicirani i nepredvidivi. Njih je nemoguće isplanirati.
Život je priprema za Susret, a ne more moranja
„Stigneš li se ti sa dušom svojom sastati?“ – ovo mi je pitanje uputila jedna jako draga časna sestra. Sjetim ga se jednako često kao i izjave one prijateljice koju sam već spomenula. Svaki dan uočavam da bježim. Bježim od susreta sa sobom. Od susreta s Bogom. Jer se u njima ne snalazim. Ne osjećam se produktivno. Ne mogu ih otkačiti s liste i ići dalje. Nepoznat su mi teren. Nemjerljivi su. Ne pružaju mi onaj osjećaj uspjeha kao dovršeni projekt. Tako su drugačiji.
Pokušavala sam odnose uklopiti u neke kalupe projekata – posebno odnos s Bogom. Molit ću tada, toliko, točno tu pobožnost… dojam produktivnosti nije bio postignut, a ni odnos nije bio ostvaren. Pokušala sam planirati i susrete, kave, vrijeme za razgovor i druženja. To je bolje funkcioniralo, ali i dalje teško.
Budi manje ona koja sve stiže, a više ona koja je uvijek tu
Možda sve ovo zvuči malo grubo – kao da sam robot, a ne čovjek. Kada govorim o sebi, uvijek sam kritičnija nego što bi oni koji me dobro poznaju bili. Već samim time što postoje oni koji me dobro poznaju, jasno je da ipak gradim odnose. Ali nastojim težiti tome da budu kvalitetniji. Odnosi, zajedništvo s drugima – to je obilje života. To su trenutci koji nas pripremaju za Susret. Odnosi s ljudima odraz su odnosa s Bogom i oblikuju nas da bismo bili Bogu ugodniji. Uče nas ljubavi, strpljivosti, poniznosti, velikodušnosti. Čine nas sličnijima Kristu.
Uronimo u odnose! Svim srcem. Bez straha, oklijevanja i zadrške. Pustimo mjerila uspjeha i neuspjeha! Ovdje ne vrijede ista pravila kao u projektima. Ovdje je mjera ljubav. Ne boj se da ćeš promašiti! Promašit ćeš samo ako ti život prođe, a odnosi ti ostanu na površini. Odvaži se i pokušaj postajati manje ona koja sve stiže, a više ona koja je uvijek tu.
Lea Čorić – Žena vrsna
Foto: Priscilla Du Preez – Unsplash
