Danas ću napisati bajku, jer dugo nisam čitala bajke i već su mi sve toliko poznate i već ih pomalo znam od riječi do riječi. I moja bajka će biti slična mnogim bajkama. Imat će princezu i kralja, imat će početak koji počinje sa: jednom davno, a završava sa: živjeli su sretno do kraja života…
Kralj koji je volio šiti i njegove kćeri zaogrnute dostojanstvom
Jednom davno živio jedan Kralj koji je imao ogromno Kraljevstvo. Taj Kralj je imao jako puno sinova i kćeri, a danas ćemo pričati o njegovim kćerima – princezama. I Kralj je, moram priznati malo neobično, volio šiti i svakoj svojoj kćeri je sašio haljinu. Svaka ta haljina bila je posebna, preposebna. U svaku tu haljinu utkao je predivne materijale, svojstvene za određenu princezu i svaku tu haljinu šio je s posebnom ljubavlju, imajući na umu svoju jedinstvenu kćer. O, kako se samo radovao razmišljajući o tome kako će njegova predivna kćer blistati u njoj! Njegova ljubav ocrtavala se u svakom šavu i svakom ukrasu stavljenom na haljinu. I ta kći, kada bi došlo vrijeme, dobila bi svoju haljinu od voljenog Oca. I ta kći, kada bi obukla haljinu, zaista bi blistala u njoj.
Zar je moguće da Otac svaki, ama baš svaki put, tako savršeno pogodi mjere, boje i stil svoje kćeri? Ta kći je bila jako radosna. Ta kći je, obukavši tu haljinu, sjajila više nego ijedna zvijezda na nebu. Toj kćeri su drugi ljudi prilazili. Tu kćer su drugi, koji nisu poznavali Kralja, pitali gdje ju je kupila i kako to da joj tako lijepo pristaje, kao da je šivana za nju. Ne znajući da stvarno je… O, kako li je samo lijepa dok pleše u njoj raširenih ruku. Kako li je samo lijepa dok se raduje. Kako li je samo lijepa zaogrnuta dostojanstvom i kao da neka posebna snaga izvire iz nje. I nasmijana je, kao da sutra ne postoji. Kao da je brige koje sutra donosi uopće ne zamaraju. I ljudi dolaze, gledaju i dive se, ne toliko njoj koliko Onome koji joj je sašio tako lijepu haljinu.
…ali dok je trčala…
Ali onda, jednog dana, ta kći je, dok je trčala, poderala svoju haljinu. O, kako je bila žalosna! Trčala je isto tako Ocu koji joj je zakrpao tu haljinu i učinio da ona bude još ljepša. Nedugo nakon toga, jedna osoba je slučajno prolila po njoj ono što je nosila u ruci i kći je nakon početnog šoka od mrlje koja se širila, opet otrčala Ocu, nadajući se da će joj vratiti stari sjaj. I Otac je naravno ponovno uspio.
Sutradan, kći je opet pala, ali ovoga puta u veliku lokvu ispunjenu blatom i kad je vidjela svoju haljinu prekrivenu blatom, odmahnula je rukom, sagnula glavu, usmjerila pogled prema podu i zaplakala. Ovoga puta kći nije otišla Ocu onako puna povjerenja kao što je bila prva dva puta. Ovoga puta kći se postidjela. Ovoga puta kći je pomislila da nije dostojna. Pomislila je da Otac ima drugoga posla i da mu nije ni na kraj pameti baviti se njenom haljinom, pa ima on i drugih kćeri… a i mora se brinuti o Kraljevstvu. I drugi ljudi su joj to potvrđivali. I bilo je puno više onih koji su joj govorili da odustane od lijepe haljine nego onih koji su je poticali da ponovno ode Ocu. I ona je poslušala većinu.
Samo je spustila glavu i pomislila…
Dan nakon kada se ujutro pogledala u ogledalu samo je spustila glavu i pomislila kako je ružna. Više nije ni češljala svoju kosu, a brzo je prestala i brinuti o svom izgledu, jer što joj to sve vrijedi ako je haljina prljava. I ljudi su se polako udaljavali od nje, a i njoj je bilo lakše kad je nisu gledali. I prolazile su katkada pokraj nje druge kćeri zaogrnute divnim haljinama čijeg je tvorca vrlo dobro poznavala i postidjela se kada je u svome srcu osjetila zavist. Postidjela se kada je pomislila da će svakako jednoga dana i te haljine postati prljave.
I tako je iz dana u dan postajalo sve gore. I ona je izgubila dostojanstvo. Smatrala se preslabom da išta poduzme. S mukom je čekala novi dan. Ni prijatelji joj više nisu dolazili, a slika haljine i nje je sve više blijedila. Pitala bi se katkada što bi bilo da je otišla Ocu, ali to su ostale samo misli. Nije imala snage. A i kako će se sada vratiti nakon toliko vremena? Otac bi sigurno bio ljut na nju. Možda bi je čak i istjerao iz kuće ili okrenuo glavu, a njezino već istrošeno srce to ne bi moglo podnijeti. I osjećaj krivnje je sve više rastao. Strahovi su sve više ispunjavali njeno, nekoć slobodno, srce.
Kako će završiti ova bajka?
I ja se pitam, kakvu sam to bajku napisala, zar ova bajka može završiti sa: živjeli su sretno do kraja života. I ovo bi bila najgora bajka na svijetu da se pitalo našu princezu. Ali…
Sve to vrijeme, dok je princeza sve više patila, Otac je bio u blizini. On ju je toliko ljubio da joj je dao slobodu, ali nikada je nije prepustio samoj sebi. Otac je slao druge ljude u njezin život koji bi je vratili Njemu, ali ona je odbijala komunicirati s njima. Otac je slao druge krojače da joj pokušaju urediti haljinu, ali ona nikomu nije dala da je uređuje. Otac je ostavljao poruke i činio sve da se njegova Kći na trenutak osjeti voljenom, ali ona je previše bila usmjerena na svoje brige. I zaista bi taj Otac trebao odustati, ta ima on i drugih kćeri koje su očuvale svoju haljinu. Ali on je htio da svaka kći očuva svoju haljinu. I ustrajao je. I borio se.
I jednog dana kći je ustala, zaodjenuta dostojanstvom
I jednog dana Kći je ustala i posljednji put odlučila proći pored kuće svoga Oca. Posljednji put uopće kročiti ovim svijetom, jer ovako ne vrijedi živjeti. I Ocu je to bilo dovoljno. Ocu je bio dovoljan jedan mali pokret napravljen u slobodi da je susretne. Otac je cijeli dan čekao ispred kuće i kad ju je vidio, bacio se oko njenog vrata i privukao je u svoj zagrljaj. O, koliko je dugo prošlo od posljednjeg zagrljaja!
Otac je nije pitao za haljinu, nije je gledao razočarano, nije se ljutio, nije je izbacio iz kuće. Otac nije napravio ništa što je ona u svojoj glavi zamišljala. Otac ju je gledao pogledom ispunjenim ljubavi i ljubio je. I ona je gorko zaplakala. I dok su njezine suze padale na pod i kvasile njezinu haljinu, Otac je već radostan pripremao za nju ogromnu gozbu. A za tu gozbu pripravio joj je novu haljinu. I kći je obukla novu haljinu i opet u ogledalu vidjela princezu koja ima Oca koji je neizmjerno ljubi.
I radovala se danu što dolazi
Dan nakon, ustala je radosna čudeći se osmijehu koji se našao na njenom licu. Taj dan je opet zaplesala i prilazili su drugi koji su se divili njezinoj ljepoti. Gledale su je i one sestre sa svojim prljavim haljinama koje su dobile nadu da i one mogu ponovo zaplesati. Strah je pomalo izlazio iz njezinog srca. Bila je zaodjenuta dostojanstvom koje joj je njezin Otac vratio. Zaodjenuta snagom… i radovala se danu što dolazi.
I pitate se sigurno je li opet pala? Je li haljina ostala čistom? Koliko ju je isprljala? Pa, znate, princeza je opet pala. Princeza je opet zaprljala svoju haljinu, ali ovog puta bilo je nešto drugačije. Princeza se više nije prepuštala samoj sebi nego je trčala Ocu, često u suzama, i molila ga da haljini vrati stari sjaj, a On je to iznova činio i živjeli su sretno do kraja života.
Ili možda pak ne do kraja ovozemaljskog života. Živjeli su sretno u vječnosti!
Monika Kajinić – Žena vrsna
Foto: Samanta Santy – Unsplash
*Tekst je dobio prvu nagradu stručnog žirija na natječaju Stopama žene vrsne – 2021.
