Param posljednji papir. Bacam ga, presušenih suznih kanala na neuglednu hrpu istih na trošnom podu. Priznajem, valjda po petnaesti put slušajući Duhovni kutak u sklupčenom kutku memljive sobe: Čini sa mnom po svojoj volji, ma kakva ona bila…
…i dalje vjerujemo da će Gospodin još jednom učiniti velike stvari za nas.
Ustajem (bilo je vrijeme). Među prašnjavim redcima vječnih klasika, s police uzimam relativno novu, prilično zanemarenu knjigu plavih korica. U polusnu čitam: Iako je budućnost zastrašujuća i nepoznata, i dalje vjerujemo da će Gospodin još jednom učiniti velike stvari za nas.
Sapienti sat. Laku noć. Akumulirati silne propuste zbog nepredanja Njemu, i to u jednome danu, zaista je iscrpljujuće.
Anđele čuvaru, Zdravomarija i ostali normativi pred snivanje. I onda, valjda, mir.
Teško. Pretjerana sklonost razmišljanju je poput Sancha Panze don Quijoteu – u ovom slučaju, mojoj glavi. Iz sna me drmaju negdašnja vrludanja ulicama života. Posve slobodna. Uz to epizode bosonogih gubljenja hercegovačkim kršem, na milost i nemilost dana bratu Suncu. Posve franjevački. Kad je nestala neovisnost Djeteta Božjega? U kojoj moždanoj komori neprimjetno leži Stepinčev Fiat voluntas Tua? Dokle ću množiti papirnate fragmente na kojima, među vlastitim nacrtima, stoji svojevoljni Božji potpis?
Božje je milosrđe veće
Odlučujem. Ne prestajem raditi dok se ne ukorijenim u Marijin Veliča. U vještom otimanju olovke Piscu, postala sam majstor. U vječnim stvarima bolje je ne biti sam svoj majstor. Srećom, Božje je milosrđe veće.
Pismo mene, meni.
Prošla si. Jaspersa, Platona i Kanta. Upijala si, Tomu, Augustina i Anzelma. Tražila si. Smisao. Teoretski, nalazila si način. Dok ti praksa nije pokazala svoje moćno lice. Zbog nje otkrivaš smisao patnje na postelji života i smrti, u osobi tvoje krvne grupe, pod istom kućnom adresom. Spoznaješ, da su riječi samo to što jesu. U hijerarhiji njihovih nabrajanja važna je jedna, s najvećim R na početku. Riječ. Baš ovako. Po njoj postaješ, ona te ispunja. Dok, sad već na izmaku, bolestan ležiš na margini, kadra ti je oduzeti zadnji izdisaj. I neka je. Zdravlje je precijenjeno, premalo se radi na spasu duše.
Ove misli na par stranica žutog bloka pronašla sam u rasklimanoj ladici podno osobne biblioteke. Pisano je prije mjesec dana, poslije jednog euharistijskog klanjanja. Poslije klanjanja… Sve si mi s tin kazala – rekao bi moj ujko Mate iz Hercegovine.
Spoznaješ, da su riječi samo to što jesu. Prema tome, dat ćemo na djelu ovome što sam ljetos pretočila u misao na papiru. Po mogućnosti, ujutro.
***
Zanemarena knjiga plavih korica… Priča je to o talijanskoj ruži čiji se miris, što je više bio opkoljen korovom i trnjem, snažnije rasipao. Priča o iznimnoj snazi duha u slabo sabijenim ljušturama ljudske krhkosti. O Najvećem Logičaru s najnelogičnijim aritmetičkim izrazima po kojima oduzimanjem najviše daje. O Chiari Corbelli Petrillo. Majstorski život Božje kćeri vodio me kroz intenzivno stanje bezličnosti i utapanja u vlastitim predodžbama ionako otrcanog književnog egzistencijalizma. U to vrijeme izgubila sam glavnu poetu koja mi je, donekle, doprinosila ditirambu života.
Oslonac, cvijet mladosti, osobu koja u svojoj krvi vuče žustru lavu identičnih nam gena. Tim više, njegovim venama tekla je krv Očeva. Živu sliku ljubavi čije je tijelo jeo mikrocelularni suparnik u zadnjem stadiju. To ga nije spriječilo da raširenih zjenica i otvorenih usana uzvrati kontra udarac i hrani se pogledom s drveta Križa. U tom pogledu, s izlizanim zrncima smeđe krunice, za vrijeme posljednjih pregovora o radu na Očevu imanju, zauvijek je uzeo plug i zatvorio vrata suzne doline.
A preda mnom su ostale stranice života…
A preda mnom su ostale stranice života s punom tintom pored pera. Iskreno sam željela da je poluprazna.
Djevojka koja je krojila vlastite planove uspjeha na svakoj sferi života na koju je svjesno ili nesvjesno naletjela, zanijemila je. Kradljivce Božjih olovaka, kad – tad dočeka škrabotina na papiru. Postala je gluha na pojam zdravlja tijela, iako joj je adrenalin skakao na svaku vezu s medicinom. Oslijepila je na vidljivom putu liberalizma na kojem je propisano držanje rastojanja od Vječnosti. Izbacila je bljutave okuse mlakosti pomiješane sa šećernim kockama iluzija i zagrizla zrnje krupne soli. Ono što joj do tada bijaše odurno, pretvori joj se u duhovnu i tjelesnu slast.
Koja joj je po redu vožnja vlakom smrti u zabavnom parku okrenula misli? Je li gravitacija spustila još jednu jabuku da ispod granja suvremenosti baci dosjetku na um još jednom biću (koje to sigurno neće iskoristiti u prirodoslovnu korist)? Tko još započinje restauraciju od samog temelja ako ima prilično sigurne zidove? Euharistijski Isus. Onaj isti u Nazaretu, Kafarnaumu i klijetkama ljudskog srca. Ušuškan u malo brašna i vode, proslavljen u adoraciji.
Truditi se živjeti tempom neraspadljivog. Njen novi moto. Uz to, dobro je pronaći osobe na koje se, uz Chiaru i mog Branu koji je otišao sa sutonom ozeblog sunca u zagrljaj Majci, mogu osloniti u življenju svetosti svakodnevice.
U moj život, sasvim neprimjetno, ušla je Maja Tenšek
Božju hitnu intervenciju ne treba dugo čekati. Ta nikad ne kasni. I kad se čini da kasni.
U moj život, sasvim neprimjetno, ušla je Maja Tenšek. Nekad sam to nazivala slučajnošću, danas to nazivam pothvatom odozgor. Puno je Maja bilo u mom životu, a s njom sam se osjećala poput bumbara Pave u kultnoj Pčelici Maji na starom kolor televizoru. Maja koja mi je, premda ju ne poznam, davala smjerokaz u proljeće Života.
Za svog boravka na prašini planete koji je protkan sitnim brojem godina, ali ogromnom količinom odvažnosti, naučila me lekcijama koje u školi nikad nisam obuhvatila. Da je iskorištavanje Njegovih talenata usađenih u srž našeg bića, debeli potez kistom protkanim bojama koje Ga slave. Shvatila sam da je otvorenost životu blagodat naciji jer su sinovi i kćeri dobre odgojne stege, ponos Kralju na Njegovom dvoru. Svi pravi životi su teški, rekao bi Andrić, a oni koji su prošli disciplinske metode šikare realnosti, znaju da nije slabost osloniti se na rame drugoga. Rame Onoga koji žudi da se na Njegovu tijelu načini reljefna udubina naše naslonjene i napaćene glave. Nije nemoguće da nas pritom ne ubode trn s krune. Taj trn potiče suze koje čiste ranjenu dušu. On je, mjesto rane, melem.
Maja – smjerokaz u proljeće života
Oduvijek me fascinirala majčinska ljubav. Suzbijati dječje nestašluke posve legitimnim autoritetom, a pritom ne izgubiti u vidu njihovu radoznalost i jednostavnost koja je na ovoj zemlji najsličnija Gospodinovoj, u nekim kontekstima graniči s umijećem. U kuhinji shvaćati da molitva može biti, kako Terezija Avilska piše, iznad lonaca i tava.
Još za noći ona ustaje, i hrani svoje ukućane.
Izr 31,15
U Kristu slobodne duše pronalaze smisao patnje u minornim, naizgled nepotrebnim stvarima koje ometaju funkcionalnost svakodnevice i afiniteta prema ljudskom kontroliranju svega podčinjenog. U Krista usidrene duše odmiču od pučine i predaju se vjetru bolesti, kako fizičke, tako i stigmama uzrokovanih neuklapanjem u krivotvorene ideale. Ne zaziru od morskih nemani s druge strane obale. Ne tiču ih se male stvari jer mali ljudi svoje priče počinju sobom. A kako dobri fra Ante Vučković veli: Veliki ljudi nestaju u svojim pričama… Jedino što pred sobom na poluraspaloj karti vide je cilj.
Veliki ljudi nestaju u svojim pričama…
Hvala ti, Majo, uz moja prethodno spomenuta dva cvijeta, iz vlastitog života i neugledne knjige s plavim koricama, što ste nestali u svojoj priči. Vama nesvjesno, dok ja osobno pokušavam uroniti u kompleksnost vaše jednostavnosti. Tvoje, naročito. Sada znam, Bog nas voli kakve jesmo. Istina.
I ona se ne treba braniti. Obranjena je najvidljivijim, znojnom krvlju s križa.
Uspori, Bosanko, uspori. Ali uhvati tempo za vječnost. Za nju, budi brza.
A bila si.
I dok, još ponekad, gutamo debelu knedlu niže od istrošenih suznih kanalića na spomen tvog imena, svjesni smo da nam uz Njega pripravljaš mjesto.
Suzna dolina je brzi vlak. Vječnost je stanica. Čekaj nas na njoj.
Matea Zorić – Žena vrsna
Foto: Rana Sawalha – Unsplash
*Tekst je dobitnik druge nagrade „Maja Tenšek“ na natječaju Stopama Žene vrsne 2023 – In memoriam Maji Tenšek
