Ona se veselila rođendanima. Veselila se zajedničkom druženju s najbližima i posebnim, prigodnim, znakovima pažnje. Ljudi vole pažnju. Naravno, vole pažnju kad je iz ljubavi, a ne iz očaja. Čini mi se da je, nažalost, očaja sve više. Sve važnija mi postaje molitva za mir. U svakom slučaju, moja prijateljica je bila zahvalna za sve čime su je dragi ljudi obradovali povodom njezina rođendana. Ipak, ona u zadnje vrijeme ne razmišlja baš o darovima, već prvenstveno želi mir i povratak nekog starog, starog osjećaja… Onaj kad se rođendanu raduješ.
Neka druga osoba
Papir je neobična kombinacija snage i ograničenosti. Lako se zapali, a može nositi i najteže riječi utisnute u svoju srž. Možda zato posebno zaboli prorez koji nastane od papira. Osoba je isto kombinacija snage i ograničenosti. Valjalo bi svaki oblik snage koji osoba ima razviti do njezine punine kao cvijet koji procvjeta. Da, cvijet uvene. Da, čovjek uvene. Svejedno mi se čini da ne valja otići „bez borbe“. Sjetim se zelenila koje klija. Ne sjećam se detalja tog procesa. Sviđa mi se, ipak, prva misao koja mi padne na pamet kad se toga sjetim. Zelenilo ide van „borbeno“. Mislim da je dobro, unutar okvira razuma, da se čovjek bori sa svojim ograničenjima i da razvije ljepotu svoje snage kao raštrkane, slobodne, latice crvene ruže. Borba je uvijek pomalo krvava, a krv ima razne oblike. Nekad čak izgleda kao tišina ili kao potok. Kako dalje? Bolje rečeno: „Kako ikako?“ Rekla bih: „Borbeno“.
Neka ljudska ograničenja utisnuta su ljudima kao teške riječi na nekim papirima. Vraćaju nas natrag. Ne ide mi se u prošlost. Ne preskače mi se sadašnjost da odem u budućnost. Ne želim propustiti taj trenutak koji je nešto kao kad se „probije ljuska sjemenke“. To je najmanje što mogu učiniti, u nekakav inat svim mojim neugodnim iskustvima, pogreškama i strepnjama, koje su na mom putu kao nepomično kamenje. Ne kažem da mi je drago zbog mojih neugodnih iskustava, pogrešaka i strepnji. Kažem da se želim izboriti za dobru sadašnjost i želim se diviti raštrkanim, slobodnim, laticama crvene ruže. Katkad je teško odmaknuti se od tog „nepomičnog kamenja“. Ima podsjetnika. Te podsjetnike nazivam „podlim ogledalima“. Nevjerojatno je koliko vremena čovjek može provesti pred ogledalom, zar ne? Taman toliko da zaboravi da se može mijenjati i činiti dobro. Taman toliko da se ukipi ako ne odmakne pogled od tih „podlih ogledala“.
Klišej?
Ona se opet veseli rođendanima. Pogleda te s osmijehom i nabaci neku klišejastu izjavu kao „Važno je živjeti trenutak.“ Neki prolaznici odmahnu glavom, a ja se radujem što se ona veseli rođendanima. Mene uopće nije briga što je tvrdnja klišejasta ako je istinita. Zbilja, važno je živjeti. Neka dragi Bog da mira i neka života bude što više! Ima nešto zgodno u tome što su spomenuta „nepomična kamenja“ i „ogledala“ nepomična. Dok ona ne idu nikamo, ja idem nekamo. Valjalo bi da se rođendani slave s radošću.
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Hardik Jogani – Unsplash
