Bez pustinje nema ni Obećane zemlje

Bez pustinje nema ni Obećane zemlje

Nedavno sam, gledajući crtić s djecom, baš se poput djeteta čudom čudila kako Židovi lutaju pustinjom 40 godina, čudila se kako ništa ne razumiju, a Bog im jasno govori. I dok se čudom čudim, smijem se spoznaji da imam četrdeset godina i mislim se koliko mi je još puta proći da dođem u Obećanu zemlju. Dok gledam svoju djecu i vidim kako ponavljaju greške dok ne padnu pa se vrate, zaboravim da sam i ja dijete. Božje. Da radim svom Ocu isto što i moja djeca meni. Dok ne padnem i ne vratim se. Mislim da se nikad neću prestati diviti Božjoj pedagogiji. Jer lako se čudom čuditi izvan sebe i oko sebe. Ondje gdje je najbitnije ući je upravo u sebe i osobni odnos s Bogom, u tišinu. Čini mi se da se za tu tišinu uistinu treba izboriti.

Dok ove misli pišem, sjedim pred Presvetim i razmišljam pomalo hamletovski na moderan način: biti ili ne biti, jesam li, nisam li, hoću li, neću li, kad ću, jesam li mogla i(li)… baš poput svake žene koja je na sto strana, koja se trudi činiti dobro i zdravo i dovoljno i korisno… i slobodno nastavi niz, svoj niz u svojoj trenutnoj i konkretnoj situaciji. Pa šaljivo pitam živoga Boga, dok sjedim pred Njim i gledam Ga i pretačem misli na papir i pitam, kao što moja djeca pitaju mene: Znam da ne može, ali može li da može…

Traganje i vrtnja u krug pustinje svakodnevice

Prava pustinja i borba, vrtnja u krug. Baš poput Židova u pustinji. Hodanje. Putovanje. Traganje za Obećanom zemljom.

I misliš da je tamo negdje, a nije. U tebi je. U tom nestalnom, nemirnom i olujnom srcu, kada poput apostola na kraju vikneš: Gospodine, spasi, pogibosmo!

I shvatiš da Isus mirno spava jer zna da Otac bdije i sve vodi, da je iznad svakog vala koji se propinje da te prekrije i potopi.

Našla sam Obećanu zemlju. Sada. Ovdje. Baš u toj vrtnji ukrug. Baš u padu. U oluji i vihoru srca. Baš u gradnji zlatnog teleta kroz tako dobra i korisna djela, učinkovite i vidljive poslove, kroz nevidljive i samo Nebu opipljive, kroz stalni rad i vrtnju ruku, prebiranju poslova… i tako to zlatno tele raste, dok mi Bog ne pošalje pokojeg Mojsija na tom putu, u mojim bližnjima, koji mi nježno šapnu:

  • Ne moraš uvijek nešto vrtjeti. U redu je i sasvim dovoljno samo biti. To što jesi i tu gdje jesi. Dovoljno je biti.
  • Sve to što govoriš samo je znak umora i opterećenja, jer Bog daje jaram sladak i breme lako. Je li baš od njega ako je toliko nemirno i opterećeno srce?
  • Svako jutro reci: Evo službenice Božje, neka mi bude po Riječi i volji tvojoj. I kreni u dan po toj molitvi.
  • Ne može se izvor popiti u jednom gutljaju. Srk po srk, ali dođi na izvor!

Ispovijed i pričest – izvor u pustinji

I došla sam. I ušla. Opet u novi početak. Ispovijed. Misa. Utiha, koja budi zahvalnost i mir. Ništa se možda nije promijenilo u danoj situaciji, ali je druga perspektiva i sve se mijenja dok se to zlatno tele raspada i ‘ne biti’ se pretvara u ‘biti’. I znaš što, ne brini što će te Zli opet prevariti na nekom drugom polju kad ga otkriješ na jednom. To mu je posao. A tvoj posao je hodati. Koračati. Vrtjeti se u toj svojoj pustinji i krenuti ispočetka, jer Bog uvijek šalje nekog Mojsija u tvoj život koji te podsjeti da treba krenuti na Izvor i gutljaj po gutljaj piti. Tada dolazi Obećana zemlja, iako si u pustinji.

Odmor u krilu Očevu

Moje ruke sada ne vrte poslove. Sklopljene i mirne su, svjesne da je dovoljno biti. Da treba utihnuti. Da treba stati i prestati prebirati poslove. Da treba previrati i prebirati srce. I poput Mojsija izvrnuti, razbiti zlatno tele. Poput Mojsija dići štap, lupiti o zemlju da poteče živa voda, koja gasi svaku žeđ. Zagrliti jasne i glasne Božje zapovijedi. Poput apostola vrisnuti: Spasi! Pretumbati srce i odmoriti u Srcu njegovu, nasloniti glavu i uroniti u riječi: Isuse, blaga i ponizna srca, učini srce moje po Srcu svome! Pa dva srca zakucaju kao jedno, dok postaneš mirna i utješena kao novorođenče kad se sklupča u majčinu krilu nakon tolikog koprcanja i umora.

Čisto srce stvori mi, Bože, i Duh postojan obnovi u meni!

Stani! Odmori u krilu Očevu! Budi! U pustinji si? U oluji si? Idi na Izvor! Jer vodi u Obećanu zemlju. Ispočetka.


Slavica Kutnjak – Žena vrsna
Foto: Nathan Anderson – Unsplash

Print Friendly, PDF & Email
Slavica Kutnjak

Supruga koja je napokon mužu za ljubav poslušala i odvažila se pisati. Majka šest djevojčica koje joj je Bog darovao ne zato što je sposobna, nego da je osposobi. Učiteljica koja je postala učenica kreativne Božje pedagogije. Zaljubljenica u lik i djelo Milosrdnog Isusa.