Fra Mate Kolak, svećenik pavlin, pokretač Šumovitog ljeta, ljubitelj tjestenine s gljivama. Želimo vam svima u životu bar jedno Šumovito ljeto, koje će Vas približiti Bogu, Njegovoj Majci i očistiti srce od onoga što priječi doći Isusu…
Božji poziv
Kad ste osjetili Božji poziv?
Poziv sam osjetio prvi put kad sam imao pet godina, otprilike. Bilo je to za vrijeme jedne jesenske jutarnje mise u župi Krista Kralja u Trnju. Nisam u tom trenutku osjetio poziv u smislu da mene Bog zove, nego me se dojmio lik svećenika i Božje svemoći. Sjećam se da je upravo o tome bilo govora u propovijedi i djelovalo mi je fascinantno: Bog je svemoguć. Ali s druge strane i malo čudno: ako je svemoguć, zašto Ga takvim ne doživljavamo?
Od tada sam, kad bi me netko pitao što bih htio biti, odgovarao: svećenik. S tim da sam upravo i tako mislio: htio bih biti svećenik, ali je to nešto preveliko da bih ja to mogao i biti. Ta me želja nikad nije napustila i nikad nisam govorio o nečemu drugome, tako da me uvijek čudilo kako su se neki od meni bliskih ljudi mogli čuditi putu kojim želim ići. Ono nešto kao: “Što stvarno?”
Kako su roditelji reagirali kad ste im rekli da ćete biti svećenik?
Što se roditelja tiče, majka je u tome puno više sudjelovala, jer je praktičnija vjernica od oca, ali bez obzira na drugačije stavove, ni otac mi nikada nije u tome bio prepreka, nego je uvijek ponavljao da ću u svemu imati njegovu podršku, kakav god put odabrao.
Jedan običan dan fra Mate
Opišite nam kako izgleda jedan vaš običan dan.
Običan dan? Ja baš uživam u samostanskom životu, jer nijedan dan mi nije običan, pogotovo u Sv. Petru. Zbog same dinamike malog mjesta, koje je kao i ostatak naše Istre podložan dinamici turizma, svako godišnje doba donosi nešto sa sobom. Ljeti imamo više ljudi u gostima, dok se zimi više orijentiramo domaćima. Dok sam živio u Rimu, skoro svaki tjedan bih otišao prošetati po nekoj planini, ovdje to mogu 2-3 puta godišnje, jer je puno više aktivnosti i različitih vrsta događaja: prije svega tu su klasične samostanske aktivnosti (časoslov, misa, održavanje zajedništva i prostora), zatim župne aktivnosti (posluga sakramenata, susreti s ljudima, briga za ekonomiju, režije i sl.).
Nadalje tu su hodočasnici, turisti, te duhovne obnove (kraće ili duže) s ove ili one strane Učke, k tome još treba dodati poslove vezane uz građevinsku obnovu samostana, kao i evangelizacijske inicijative u koje smo uključeni (kanal Pod smokvom, susreti u raznim zajednicama, svjedočanstva u raznim župama ili medijima), te naravno duhovno vodstvo ljudi koji to traže (Bogu hvala, sve više i više).
Konkretno dan započinjemo jutarnjom molitvom i razmatranjem u 6 h. Nakon toga doručkuje tko hoće i može, zatim slijede obaveze od kojih je uvijek nešto drugo na rasporedu. Ručamo u 13 h i molimo srednji čas i krunicu Božanskog milosrđa. Popodne imamo vremena za malo odmora. U 17 h ponovno molimo časoslov. U 18 h je misa, nakon koje obično bude ili euharistijsko klanjanje ili vjeronauk ili neki molitveni susreti. Od prošle godine u našoj zajednici (i župi) srijedom postimo (svatko kako može) za obraćenje župe.
Vaše najdraže jelo?
Napokon nešto “ukusno”! Veliki sam ljubitelj „paste s gljivama“, napuljske mozzarelle i naravno sladoleda (rimski od pistacija mi je za sad top). Ali bez obzira koje jelo bilo, najdraže mi je nešto jesti u društvu s prijateljima. Sam sladoled nije loš, ali nije to to.
Sve o pavlinskom samostanu i zvanjima
Koliko ima još fratara s Vama u samostanu?
U samostanu nas trenutno živi 4 fratra. Trojica smo svećenici i jedan je časni brat. Ja u zajednici imam službu poglavara samostana i upravitelja župe.
Kako je s pozivima u Vašem redu, ima li novih zvanja?
Zvanja ima i nema. U zadnje 4 godine u našoj pavlinskoj provinciji imali smo 4 mladomisnika, a dvojica su još uvijek na bogosloviji. Međutim, osobno smatram da je puno više zvanja koja se ne iskoriste, što zbog straha, neznanja, zaleđenost svijeta i sl. Po mom mišljenju, premalo je onih koji nam “dolaze na kavu” ili možda to čine na neke potpuno nove načine koje ja ni ne poznajem. Nije lako prihvatiti vlastitu “zastarjelost”.
Kako ste završili u Svetom Petru?
U Sv. Petar sam došao 2021. “pred kraj pandemije”. Došlo je do rotacije fratara u provinciji te me general zamolio da preuzmem službu poglavara u Sv. Petru, nadajući se da me to neće ometati u završavanju doktorata iz Sv. Pisma kojeg sam godinu dana ranije započeo. Ideja je bila logična: mala župa, blizu Italiji.
Posebne vještine privlače mlade
Ovo ljeto smo se uvjerili da ste odličan vozač skateboarda, gdje ste usavršili tu vožnju?
Što se skejta tiče, mogu napraviti krug i to je to. Dok sam u Rimu bio odgovoran za ljetne oratorije u župi, svake godine sam razmišljao što bih još mogao dodati od sadržaja, naprava, igara, ne bih li potakao djecu i mlade da isprobaju ili otkriju vlastite talente. Samo, nitko neće ništa probati ako si mu to samo rekao, ali ako pokažeš, onda ima boljeg efekta. Iskreno, ne znam hoće li netko postati neki “skejter” zbog mene, ali nadam se da sam neke potaknuo da mogu “isprobavati” stvari koje ih okružuju.
Šumovito ljeto
Ispričajte nam malo o duhovnom ljetovanju obitelji u Sv. Petru u Šumi.
„Šumovito ljeto“ jest program duhovnog odmora i obnove u jednom, a cilja ponajprije obitelji i to, još preciznije, duhovnost bračnih parova. Program traje od nedjelje do subote kroz 5-6 tjedana. U svakom terminu bude oko 10 obitelji, ovisno o omjeru broja djece i raspoloživih kreveta. Ove godine su 62 obitelji prošle kroz „Šumovito ljeto“, polovica prvi put, ili ukupno 328 osoba (roditelji + djeca).
Osim doručka, ručka i večere (bez čega nema godišnjeg), svaki dan u dogovoreno vrijeme imamo jedno konkretno bračno svjedočanstvo jednog para. Pod konkretnim mislim upravo na jedan precizan bračni izazov. Svaki par izabire što žele podijeliti. Neki govore kako su prošli neku izazovnu bolest, drugi kako su riješili stambeno pitanje, treći kako su se riješili “naporne rodbine” ili pronašli posao. Nakon svjedočanstva, slijedi kateheza jednog od svećenika. Svaki dan svi sudjelujemo i na sv. misi, a na samom kraju dana, iliti kad malena djeca odu spavati, imamo poduku i molitvu za supružnike u sakramentalnom i karizmatskom duhu.
Mi smo imali milost da budemo ovo ljeto i bilo nam je neopisivo lijepo to duhovno gorivo koje smo tamo dobili, nas nosi još uvijek. Kako ste došli na ideju pokretanja jednog takvog duhovnog projekta?
Kako je do toga došlo?
Bilo je tu dosta koraka. S jedne strane, pola organizacije i ideje spada na same bračne prijatelje od kojih je došla inicijativa. Vjerujem da je čitateljima poznato da postoji jedan lijep broj duhovnih ljetnih kampova za mlade i studente, dok je broj istih za obitelji s djecom, zbog logističkih izazova, puno manji. Tako je nekoliko prijatelja (parova), što zbog nedostatka raspoloživih mjesta, što zbog poticaja da se i postojeći programi dodatno obogate, prije nekih desetak godina krenulo s idejom “Baškovitog ljeta” na Baškim Oštarijama.
Početna ideja je bila vrlo jednostavna. Naći ćemo se na jednom lijepom prostoru gdje imamo krevet i obroke (tada dom za duhovne obnove na Baškim Oštarijama) kako bismo zajedno proveli tjedan dana, kako bismo zajedno molili i jednostavnim životom svjedočili Evanđelje. Tražili su i svećenike, ali nisu ih imali dovoljno da pokriju uvijek sve dane, te je o tome ovisio i duhovni sadržaj (kateheze, misa, klanjanje i sl.). Nekoliko puta sam se i ja priključio.
Vrijeme korone mijenja smjer „Šumovitog ljeta“
Za vrijeme korone, sve je to nekako stalo. S druge strane, ja sam bio upoznat s tom inicijativom preko prijatelja, a neovisno o njima, ja sam nekoliko puta ljeti imao duhovnu obnovu za parove. Zašto? Zato što su se moji neki susjedi zaručivali, ženili, pa su htjeli imati duhovne momačke/djevojačke vikende, koje smo zajedno organizirali. Nevezano za to, za vrijeme studija “zapalo” me da pišem seminarske radove u kojima glavne uloge imaju neki ženski likovi, bilo u Starom bilo u Novom Zavjetu.
Također za vrijeme pandemije, kako se nije moglo ni u knjižnicu, dogodilo se da se dvoje mladih animatora pobožno zaljubilo, te sam, kako sam bio odgovoran za dušobrižništvo animatora, i njih blisko pratio u svim koracima njihove veze i to mi se svidjelo, a bilo je povezano i s tematikom mojih biblijskih studija. Kad sam 2021. došao u Sv. Petar, ovi prijatelji su tražili neku novu mogućnost da pokrenu baškovito ljeto, a ja sam se našao u ispražnjenoj crkvi i nedovršenom samostanu, te smo rekli: “Hajdemo probati!”
Glavne misli (poticaji) vodilje su bile: ciljamo izričito na obnovu i ojačavanje odnosa samih supružnika i da molitve možda ne mora biti količinski puno, ali da mora biti konkretna, karizmatična i autentična. Vidiš grijeh/slabost? Nema mimoilaženja! Ne mislimo da ćemo sve riješiti, ali suočiti se moramo. I tako je krenulo.
Supetarska Gospa
Slika Supetarske Gospe koja resi crkvu u Sv. Petru u šumi, je plakala krvavim suzama, kad je to bilo? Posvetu molite svaki dan? Kojom molitvom?
U cijelom samostanu i crkvi najdragocjenije što imamo, izuzev Presvetoga u tabernakulu jest ikona naše Crne Gospe. Naime, radi se o staroj (303 godine) kopiji Čenstohovske ikone koju su tadašnji fratri naručili od subraće iz Lepoglave. Naime, nakon Uskočkih ratova početkom 18. st. između Venecije i Austrije, došlo je do obnove samostana i proširenja crkve. Crkva je dobila barokni izgled, ali kako se ne bi zaustavili samo na “dekoraciji”, fratri su tražili i Gospinu ikonu. Međutim, kako govore zapisi iz toga vremena 24.12.1721. nakon mise zornice prior je primijetio krv na Gospinom licu.
Nije bilo nekih popratnih viđenja, ali je krv bila vidljiva sve do dolaska biskupa nakon tjedan dana. Bio je to snažan poticaj da se nastavi moliti za “djecu bez imena” (tj. nerođene), jer se u to vrijeme posebno slavio blagdan Isusova obrezanja (8 dana nakon Božića) kada je Isus dobio ime. A zajedno s time, molilo se i za trudnice, roditelje, sretan porod, pobožan odgoj i sl.
Suradnik portala Žena vrsna
Pisali ste za naš portal, kako ste odlučili pristati na suradnju s nama?
Kao što sam i spomenuo, put studija me doveo do promatranja i proučavanja muško-ženske duhovnosti, a u pastoralnom iskustvu sam to mogao vidjeti u praksi i zapravo još uvijek me iznenađuje koliko je toga lijepog u duhovnosti braka, a tako malo poznato.
Razgovori vrsni
Kako Vam se čini stanje u Crkvi danas, s kakvim se problemima susrećete na terenu?
Ne bih htio zvučati prefilozofski, ali ne bi bilo na odmet definirati na koju Crkvu mislimo: na praktične vjernike koji dolaze na misu i traže duhovnu skrb ili uključujemo i one punopravne članove Crkve koji to u praksi nisu. Praktičnim vjernicima uvijek nedostaje zrelosti, iskustva, pouke, dok onima koji su nešto dalje, nedostaje konkretnih, autentičnih svjedočanstava. Pod time ne mislim da tih stvari uopće nema, dapače. Mislim da im broj, Bogu hvala, raste, ali moramo paziti da se ne zadovoljimo samo povremenim rastom u duhovnoj zrelosti.
Moj osobni, subjektivno ograničeni dojam jest da nam nedostaje zajedništva, ali isto tako iskreno ponizne svijesti o ograničenosti vlastitih mogućnosti. Puno bismo toga htjeli. Zatim ne smijemo se bojati ulagati i molitve i vrijeme i novac u duhovni razvoj. Ponavljam, nije da toga nema, jer nisam sreo svećenika ili župu gdje se u Hrvatskoj umire od gladi. Vjernici svugdje daju svoje doprinose, međutim, ne bih htio zvučati prepotentno nezahvalan, imam osjećaj da imamo još prostora za rast u herojskim krepostima, iliti u izlaženju iz komfor zone kroz neke žrtve i poštivanje zadanih pravila.
Ovaj naš socijalni “svaštarizam” s jedne strane nas tjera da želimo svugdje biti i sudjelovati, ili da se čak osjećamo krivima ako negdje nismo bili, ili s druge strane očekuje se da duhovnik mora biti zakonodavac, građevinar, organizator i sl.
Što mislite da ljude odbija od crkve?
Ako govorimo o odbijanju, to je onda samo jedno: „zatvorena vrata” i sve ono što ona predstavljaju. Npr. većina crkvi je preko dana doslovno zatvorena, jer nema vjernika koji bi možda bdjeli, molili, posjećivali ta naša svetišta. Dok ovo pišem, nalazim se u Poljskoj na jednoj duhovnoj obnovi gdje mi govori sakristanka da je kod njih najnormalnija stvar u gradskoj župi nedjeljom imati barem 5 misa (3 u jutro i dvije navečer) i preko tjedna 4 i da radnim danom na svaku misu dođe 50 – 100 ljudi. Netko će reći: “Pa ljudi su na poslu”. Istina, ali kafići su otvoreni. Zašto npr. neke “poslovne kave” ne bi bile “poslovne molitve”? Ne želim upirati prstom ni u koga, nego u primjere nekih potencijalnih mogućnosti.
Također, svećenika je sve manje (nadam se da će se trend promijeniti), ali to zahtijeva prilagodbu svih, ako namjeravamo opstati. Još uvijek je prevelik broj vjernika koji jednostavno ne žele otići na misu ako to nije u njihovoj župi, bez obzira što otići u susjednu znači 3 min. više vožnje automobilom. Protok duhovnih informacija je, osim kada se radi o nečem baš ekstra važnom, vrlo spor. Previše toga još uvijek pretpostavljamo da imamo, znamo, možemo i onda se kao čudimo kad otkrijemo da živimo u duhovnim balonima.
Gledajući stanje vjernika u Istri, najmanje je na misama mladih roditelja. I na kraju, kao kršćansko društvo smo postali sluge te neke “političke” korektnosti. Npr. mnogima je stalo do važnosti braka i neće izravno podržavati vanbračni život. Trudit će se oko vjernosti i kad je teško i neće se oko toga buniti, ali u isto to vrijeme iznajmit će stan nevjenčanom mladom paru, radeći im tako medvjeđu uslugu, jer to je tobože “njihov vlastiti izbor”. Kad netko od mladih krene malo više ići u crkvu, biva etiketiran od društva, a nerijetko i od roditelja: “Što ćeš tamo toliko?” U crkvama se ponašamo kao stranci, a nazivamo se braćom.
Sjetim se uvijek pokojnog djeda koji je kao i ostali vršnjaci morao raditi na građevini u Njemačkoj, spavati po radničkim kontejnerima i jednom mjesečno dolazio kući. U župi je bio aktivan i skupljao je milostinju. Bila mu je to čast. Danas u nekim župama vjernike treba moliti da pripomognu oko milostinje na svakoj misi. A moj djed bi, budući da je poznavao sve koji su bili na misi, znao prilikom skupljanja milostinje kod nekih se zadržati malo duže jer je znao da su malo dali. Tko bi se to danas usudio? A nije tražio novac za sebe, nego za župu od koje svi tvrdimo da imamo koristi, a nitko u nju ne bi uložio, osim minimalno.
Ali ponavljam, ovo je samo lista nekih od problema na kojima zasigurno možemo i trebamo poraditi, ali daleko od toga da nema i onih vrhunskih stvari koje su nam, danas možda više nego ikad, na čast. Mislim na sve one koji se i danas trude i žrtvuju, iako to više nije u modi.
Kapela trajnog klanjanja
Samostan je u radovima, kao i kapelica trajnog klanjanja. Kada je u planu otvaranje kapelice za molitvu i okrjepu duša?
Upravo na Sv. Nikolu započeli smo s građevinskim radovima na prvoj kapelici trajnog euharistijskog klanjanja u našoj biskupiji. Teoretski bi do ljeta mogla biti potpuno gotova, ali s obzirom na stanje rada, projekta, građevine i sl. Dovoljno je da se na jednom mjestu zapne pa sve stoji i čeka. U svakom slučaju, na ljeto ćemo sigurno već započeti s klanjanjem, barem onim “pripravnim”.
Molimo samo, za naše čitatelje, podatke za donacije samostanu.
Zahvaljujem ovim putem svima koji su već dali svoj duhovni i materijalni doprinos. Molitva i vjera se ne mogu kupiti, nego samo dijeleći umnožavati. Svaki dar i darivatelj su dragocjeni, a mi se u samostanu ponizno molimo da Gospodin svakom našem dobrotvoru uzvrati desetostruko (u kakvoj god valuti).
IBAN: HR89240700011 00413690
Bic/Swift Code: OTPVHR2X
Hrvatska Pavlinska Provincija
Kamensko 53
47 000 Karlovac
Intervju vodila: Ljiljana Ćosić – Žena vrsna
Foto: Pod smokvom
