Razgovarale smo sa s. Marijelom Nikolić, Milosrdnom sestrom Svetog Križa. Ispričala nam je kako je izgledao njezin život prije samostana, kako je prepoznala poziv, što je sve uslijedilo nakon njega, te podijelila s nama manje poznate činjenice o životu u samostanu. Bilo da razmišljaš o duhovnom pozivu, trebaš ohrabrenje u življenju duhovnog poziva, ili jednostavno želiš čuti jednu lijepu priču o proslavi Boga u nečijem životu, nastavi čitati.
O životu prije samostana i prepoznavanju poziva
„Bila sam obična, nezanimljiva djevojka koja voli film Gospodar prstenova i seoski život. Pohađala sam srednju školu za veterinarskog tehničara jer sam maštala da ću imati svoj Caddy s kojim ću ići okolo liječiti životinje, a prvenstveno da ću se baviti konjima. Oduvijek me privlačio život punim plućima, nisam izlazila po kafićima jer sam u tome vidjela nešto sebi nepotrebno. Možda zato i nisam imala neko mnoštvo prijatelja.
Ipak sam bila aktivni član franjevačke mladeži i pomalo sam znala svirati gitaru, što je dobra stvar kad ne znaš gdje bi s rukama ako samo pjevaš. U početku su me privlačili nadnaravni fenomeni u Crkvi, pa sam se zbog toga temeljito pripremala za sakrament potvrde. Toga se dana nije dogodio nijedan spektakl u meni, zbog čega sam se pomalo razočarala u Duha Svetog. No ipak sam ubrzo osjetila poticaj da idem svakodnevno na svetu misu.“ – ovako je s. Marijela opisala svoj život prije spoznaje poziva. Ta se spoznaja dogodila na vrlo zanimljiv način:
Imala sam sve, ali čeznula sam za Njim
„Možda će zvučati neobično, ali poziv sam prepoznala po tome što su mi se sve želje ostvarile, mogla sam imati što god sam htjela. I na kraju, što sam imala od toga? A tko je taj koji mi sve to daje? Želim Njega. Čežnja za dubinama, nezadovoljstvo onim čime je ovaj svijet zadovoljan i spoznaja ispraznosti, doveli su me do toga da cijeli život želim darovati Bogu koji me stvorio. Samostan mi tada nije bio u mislima, nego je to došlo spontano, preko drugih koji su na meni vidjeli promjene. Tada je i meni u srce došla želja da uđem u samostan.“
Priznanje pred obitelji
Kada u srcu osjetimo neku tako veliku želju koja podrazumijeva potpunu životnu preobrazbu, u nama se prirodno javi misao o tome kako će reagirati naši najmiliji. Sestra Marijela ispričala nam je kako je njezina obitelj prihvatila odluku da odlazi u samostan: „Imam jednu stariju sestru koja mi je bila poput najbolje prijateljice. Njoj sam prvoj priznala, i bila je jako radosna zbog mene.
Majci mi je bilo teže priznati. Ona je znala za moje povremene odlaske k sestrama i bila je u neizvjesnosti sve dok me jedan dan nije „pritisnula“ s pitanjem što ja planiram s „tim“ samostanom. Tada sam joj rekla. Vidjelo se da joj nije bilo lako, premda je ona uvijek imala živi odnos s Isusom i sve s njim radila. Malo pomalo počela mi je biti sve većom podrškom, a i danas je tako. Otac je izvana zadržao mirnoću, no znala sam da mu je teško, jer sam njegovo najmlađe dijete. Tri moja brata su s ponekim pitanjem nekako prihvatila u miru moj put.“
Odluka o stupanju u konkretni red, i prvi dojmovi samostanskog života
Nakon odluke o odazivu na duhovni poziv, bilo je potrebno prepoznati i u koji red me Gospodin poziva: „Naravno da sam po internetu gledala sve o svakom redu, ali ipak sam htjela nastaviti franjevačkim putem, budući da sam imam framaško zvanje. Moje sestre su do mojeg odlaska u srednju školu bile prisutne u mojoj župi i bile su nam poput obiteljskih prijatelja. Kasnije su u Frami opet sestre dolazile, i na franjevačkim hodovima bile prisutne. Bila sam povezana s dosta njih na razne načine. Bilo je nešto posebno što me privlačilo u nazivu, a to je Križ. Nigdje nećemo naći veći izvor ljubavi nego na Kalvariji.
I sveti Franjo je posebno ljubio Krista Raspetoga.“ – radosno je ispričala s. Marijela, a onda nastavila i s pričom o životu po dolasku u samostan: „Bila sam jako radosna. Bilo nas je tada pet kandidatica. Taj period pamtim po radosnom i bezbrižnom zajedništvu. Prvi svečani blagdani u samostanu su mi bili najupečatljiviji: uzvišenje sv. Križa, sv. Franjo, Bezgrešno začeće, itd. Najviše mi se svidjela ta sloboda da sada mogu živjeti samo za Boga i to u zajednici s drugima.“ Podijelila je s nama iskreno i što joj je u samostanskom životu teško palo: „U početku mi je najteže bilo što smo se rano ustajale i što nakon ručka ne bih išla odmoriti kao što je to na selu običaj, već smo išle u kuhinju prati veliko posuđe i čistiti jer se kuhalo za 150 sestara. Kasnije su došle teškoće naravi, podnošenje svojih i tuđih ljudskih slabosti.“
Odvojenost od obitelji nije laka, ali važno je imati potporu
Djevojke koje se susreću s pozivom vjerojatno se pitaju i hoće li im nedostajati njihova obitelj: „U periodu od kad sam ušla u samostan udala se moja sestra i oženila su se dva brata. Najstariji je bio oženjen. Počela sam dobivati nećake i nećakinje što me jako radovalo, ali nije bilo uvijek jednostavno gledati ih samo preko slika i slušati o njima preko mobitela. Ponekad nedostaje mogućnost za više sudjelovati u životu članova obitelji i prijatelja, ali u otvorenom samostanu nema zapreke posjetama i odlascima na godišnji odmor kod obitelji.“ – otvoreno je ispričala sestra Marijela. U sličnom tonu nastavila je s nama dijeliti i iskustva trenutaka sumnje i kako se s njima nosi:
„Trenutci sumnje dolaze s vremena na vrijeme, posebno kada se priprema na sljedeći korak u redovničkom životu. Najvažnije mi je imati barem jednu sestru s kojom mogu to podijeliti. S time se nosim najbolje kada čujem od iskusnijih sestara kakve su one imale teškoće i kako se ne treba bojati. Važno mi je u teškim trenutcima ostati strpljiva i čekati. Odluke se ne donose dok traju sumnje.“
Zanimljivosti iz samostanskog života i poruka djevojkama koje promišljaju o pozivu
Ispričala nam je i kako izgleda njezina svakodnevica: „Zaposlena sam kao medicinska sestra u dnevnom boravku za osobe oboljele od demencije. To je zahtjevan, ali meni i vrlo lijep posao. Jedan radni dan mi izgleda otprilike ovako: ujutro razmatranje, molitva, doručak, sveta misa, odlazak na posao, po dolasku kući uključivanje u neke zajedničke poslove, večernja molitva, večera i uvijek ima još vremena za nekakav posao, druženje i naravno posjet Isusu u kapelici.“
Pitale smo ju i je li joj život u samostanu ponekad dosadan: „Ne može biti dosadan. Posla uvijek ima i u fizičkom i u duhovnom smislu. Što sam više zauzeta nekim dužnostima, to više ideja imam kako ću pametno iskoristiti svoje slobodno vrijeme. Na kraju se uvijek može i kvalitetno odmoriti, ali to nikada ne vodi u dosadu.“
Saznale smo i kako izgleda provođenje slobodnog vremena u samostanu i još neke sitnice manje poznate o samostanskom životu: „U mojoj maloj zajednici volimo sjesti pod sjenicu, pojesti nešto slatko, pogledati film, ići na izlet u prirodu ili neko svetište. Manje poznato bi možda bilo da imamo naše interne fore, da kužimo kako ponekad svjetovnim ljudima izgledamo čudno i same se tomu znamo nasmijati. Zatim, uvijek ima sestara koje se razumiju u majstorske poslove, košnju trave, roštiljanje, rad s motorkom, ubodnom pilom, bušilicom itd.“
Bog izvodi u nama i htjeti i djelovati
Za kraj je s. Marijela uputila par misli djevojkama koje promišljaju o pozivu:
„Poručila bih im da si uzmu određeno vrijeme osluškivanja Duha, da se ne boje da će pogriješiti. Jedna starija sestra je rekla „ako voliš Isusa, ne možeš pogriješiti“. Možda će trebati poduzeti jedan ludi korak i javiti se na iskustvo u neki samostan. Mi koje smo u samostanu na to ne gledamo kao nešto presudno, nego samo pomoć da ti vidiš kako ti srce kuca unutar tih zidova. Nadalje, pronaći duhovnog pratitelja, svećenika.
Također, u svakoj zajednici ima mlađih sestara koje su „friško“ proživjele svoje traženje poziva i mogu dati dobre savjete, saslušati, razumjeti. Poziv dolazi od Boga i on odabire ljude za određeno poslanje. Poziv nije svrha samom sebi. Ako osjetiš da želiš služiti konkretno siromasima, bolesnicima, djeci, onda je tu otvoreni red. A ako ti je u srcu posebno moliti i žrtvovati svoj život u skrivenosti, postoje klauzurni redovi. Zaključit ću riječima sv. Pavla: „Bog izvodi u nama i htjeti i djelovati“. (Fil 2,13)“
s. Ivana Marijela Nikolić – Žena vrsna
Razgovarala: Lea Čorić
Foto: s. Ivana Marijela Nikolić, privatna zbirka
