Jednom prilikom u mom društvu vodio se razgovor o oblačenju žena u današnje vrijeme. O djevojkama, ženama, majkama koje se oskudno oblače. I to čine svjesno da privuku pažnju iz bilo kojeg razloga, jer razlozi su razni…
Ne, nije to bolest. To je..
Tada jedna osoba izjavi da je to bolest.
Ali, ne. Nije. Jer ja sam bila ta kratka suknja, visoke štikle i izazovna odjeća u svojim noćnim izlascima. I to nije bila bolest. To su bile rane. Duboke rane urezane u dijelove moga srca. Bile su tako jako urezane da sam se bojala pogledati ih. Toliko su boljele i pekle. Bila sam poput ranjene zvijeri koja u dubokoj šumi jauče od bolova.
Ne, nije to bolest. To je veliki manjak samopouzdanja zbog kojeg misliš da si željena ako nosiš kratko i usko, otvoreno i prozirno. To je varka. Željeno je samo tvoje tijelo.
Ne, nije to bolest. To je nesigurnost koja ti laže da je u vanjštini sve. To je nesigurnost koja ti šapće da će ti malo izazovne odjeće i flerta pomoći da se osjetiš sigurnom.
Čak i nisam toliko tražila ljubav koliko sam tražila sigurnost. Sve na krivim mjestima i u krivim ljudima. Lutajući, misleći da ću tu biti sigurna. Tu ću biti dobro. Ponekad mi je prividno bilo „dobro“.
Rupa u mom srcu
Ali, zapravo nije bilo. Tražeći sigurnost, ljubav, tražeći „ono nešto” gubila sam sebe. Ja jednostavno nisam znala da tražim Boga. Tad i nisam o Njemu previše razmišljala. Osim kad bih ponekad otišla u crkvu i sjedila šutke u zadnjoj klupi. Gledajući u vrata ispovjedaonice, ali ne ušavši.
Nisam znala da kad me je stvorio Bog, stvorio je i rupu u mom srcu. Prazninu koju može samo Njegova ljubav popuniti. Tako da obasja svu nutrinu. Svaku stanicu našeg bića na kojoj se ispisalo ime Isus. Nisam ni pojmila da je On tako veličanstven, da je ispisao svoje ime u naš DNK. Tako da je s nama i na taj način povezan zauvijek.
Što sam ja znala da tražim Njega? Bila sam poput one Samarijanke na zdencu. Tražila vodu, bila toliko žedna da sam prosila za kapima, a na krivim mjestima i u krivim ljudima. Misleći da imam ispunjen i dobar život. A zašto nisam mogla biti sama sa sobom? Zašto bih ulazila u crkvu i samo sjedila tamo? Zašto sam bježala od Njega, grčevito se držeći za svoj truli svijet?
Više mi ne trebaju potvrde ljudi
Sve dok… sve dok mi nije prišao kao Samarijanki i oboružao me svojom svetom Riječi. Dozvolio je razne situacije u mome životu koje su me bacile k Njemu u zagrljaj poput morskog vala koji se ispruži po obali.
Od tada više ništa nije isto. Pokazao je koliko je Milosrdan Bog. Više mi ne treba oskudna odjeća kako bih sebi dokazala nešto. Više mi ne trebaju potvrde ljudi. Više mi put ne ide na kriva mjesta jer sam na tom studencu upoznala Živu Riječ.
Nitko nam ne može iscijeliti rane koje smo dobili od roditelja, supružnika, obitelji, prijatelja. Nitko osim Boga. Tvoje srce nitko ne može tako taknuti kao Njegova sveta prisutnost. A kad se to dogodi, tada samo teče milost. Neprestano.
Zapamti miris blata!
Zato, kad vidim oskudno obučene mlade djevojke, znam koliko im to društvo nameće, koliko se dokazuju. Znam da u svakoj čuči ranjena i nesigurna djevojka.
Među njima ima i onih koje idu u crkvu. Redovite su na misama i majke, dobre kućanice i supruge. Onda osvanu na plaži u oskudnim kupaćim kostimima, isplivaju slike na društvenim mrežama… Tada se sablazne oni koji su se na njih ugledali.
I to je ono što je žalosno. Da ta Riječ ne dopire do naših srdaca. Tada spoznaš koliko snažno treba moliti za ženu. Jer koliko je snažna, toliko je i ranjiva. Podložna udarcima i osudama. A dobro znam kako je kada te udaraju i osuđuju zbog grijeha i propusta.
Zauvijek zapamti miris blata da se nikad ne poželiš vratiti u njega! Zato, sestro, snažno moli za sve žene, za sve djevojke. Da spoznaju milost Božju i svoje životne pozive. Da im se putevi uvijek uprave prema studencu gdje će susresti Učitelja.
Moli, sestro! Moli za sve ranjene duše kako bi spoznale milost Božju te bile živi svjedoci ljubavi Božje!
Iva Čolić – Žena vrsna
Foto: Teito
