U godinu dana ispratili smo dvije curice Ocu, ovo je naša priča…

među nama, svjedočanstvo

Nakon pola godine braka suprug i ja smo 2022. godine očekivali naše prvo dijete. Bili smo presretni što nam je Bog našu veliku želju tako brzo ispunio. Trudnoća je prolazila odlično bez velikih poteškoća i na svakom pregledu kod ginekologa ultrazvuci su bili u redu.

Stigla je naša curica, ali ubrzo nam se sva radost srušila

Krajem devetog mjeseca 2022. godine stigla nam je naša curica Aurelija na svijet, ali nam se nažalost sva radost brzo srušila. Čim se rodila, ispostavilo se da otežano diše i nije dala glasa od sebe. Babice i doktori pobrinuli su se za umjetno disanje i stabilizirali joj osnovno zdravstveno stanje. Nakon toga prebacili su nas u specijalnu bolnicu gdje nam je kćerkica primljena na dječji odjel za intenzivnu njegu. Doktori nisu znali uspostaviti pravu dijagnozu. Najprije su primijetili da joj je srce bilo podebljano i djelomično oštećeno, a mišići slabi što je onemogućilo samostalno disanje. Odmah su isti taj dan poslali njezinu krv na genetsku analizu da saznaju uzrok svega toga i time je počela naša kalvarija.

Suprug i ja smo svaki dan od jutra do kasne večeri sjedili kraj njezinog kreveta i povremeno preuzimali njegu. Plakali smo i bili u šoku kako se od odlične trudnoće odjednom sve preokrenulo tako da smo došli u ovo stanje. Ali ipak smo se u dubini srca molili i nadali da će je Bog ozdraviti i da će sve opet biti u redu.

Nakon dva tjedna stvari su se činile bolje i pokušali su je skinuti s umjetnog disanja, ali nažalost samo na kratko vrijeme. Naša Aurelija se jako mučila i morali su je ponovno intubirati. Ubrzo je stigao i nalaz genetske analize. Ispostavilo se da suprug i ja nosimo jedan rijetki genski defekt koji, kad se spoje dva defektna gena, prouzrokuje bolest sličnu spinalnoj mišićnoj atrofiji. Ta mogućnost, da je prenesemo na našu djecu bila je 25%, a cijelih 75% da naša djeca nemaju poteškoća.

Aurelija je nažalost naslijedila oba defektna gena od mene i supruga što je bio uzrok njezinom lošem stanju koje se u međuvremenu počelo opet pogoršavati. Doktori su nam objasnili bolest i sve posljedice toga te da trenutno nema lijeka i da djeca jako brzo umiru. Unatoč koroni i striktnim mjerama na intenzivnoj njezi, omogućili su nam da pozovemo našeg župnika za sveto krštenje. Bilo nam je vrlo važno da primi sakrament krštenja i postane dijete Božje.

Naša prva curica na našim je rukama rođena za Nebo

Aurelija je u našim rukama odletjela našem nebeskom Ocu kada je napunila tek mjesec dana. Bilo nam je bolno otpustiti tako maleno, nevino djetešce, ali smo bili sigurni da ide Bogu na Nebo. U njegovim rukama je sigurna i neće više biti potrebe za sve one aparate za disanje i infuzije.

Nedugo nakon što je Aurelija sahranjena, pozvali su nas doktori u bolnicu na genetsko savjetovanje kako nastaviti dalje s planiranjem obitelji. Njihovo jedino rješenje bila je umjetna oplodnja s prethodnom genetskom analizom, s tim da bi samo zdrave embrije vraćali u maternicu, a „bolesne” bi uništili. To je bila naša prva kušnja. Nakon što smo doživjeli smrt jednog djeteta, nismo mogli zamisliti uništavanje embrija jer je za nas u tom stadiju život već začet.

Imali smo i dalje žarku želju za potomstvom, ali smo odlučili moliti se na tu nakanu i odbiti umjetnu oplodnju. Odlazili smo u svetišta u Međugorje i Padovu, zavjetovali se svetom Anti Padovanskom i s tim je krenuo naš duhovni rast i jačanje vjere.

Nakon tri mjeseca Bog nas je ponovno blagoslovio trudnoćom. U podsvijesti smo znali da postoji još uvijek tih 25% mogućnosti da se opet prenese genetska bolest, ali smo duboko vjerovali da će Bog sve izvesti na dobro.

Druga trudnoća opet je bila uredna, ali nam je nakon poroda srce opet bilo slomljeno

U ovoj trudnoći sam imala više pregleda zbog našeg slučaja. Trudnoća je i ovaj put prolazila u najboljem redu i odbijali smo rizične pretrage, poput amniocenteze, koje bi mogle dovesti život djeteta u opasnost.

Na porodu naše Antonije sve se činilo odlično. Disala je, plakala i proveli smo sate s njom zahvaljujući Bogu što je zdrava. No nedugo nakon toga došli su doktori i prenijeli nam vijest da njezina krvna slika, nažalost, nije bila u redu. Posumnjali su odmah na istu bolest koju je i njezina sestra nosila, te su poslali krv na genetsku analizu.

Prolazili smo ponovno isto, prenijeli su Antoniju na intenzivni odjel, cjevčice, monitori, ali ovaj put je naša djevojčica disala sama. Nismo mogli vjerovati da se to ponovno događa. Bili smo uvjereni da je to sve samo jedna pogreška i da ćemo uskoro poći kući.

U međuvremenu je stigao i njezin genetski nalaz koji je nažalost potvrdio istu bolest kao kod sestre. Želja da idemo kući je, naravno, još više rasla jer nismo htjeli proživjeti ponovno sve u bolnici. Htjeli smo biti s Antonijom u toplom domu i pružiti joj normalno okruženje u vremenu koje nam je preostalo. Kako je Antonija bila u dobrom stanju i krvna slika se popravljala, došao je nakon tri tjedna odlazak kući. Bili smo presretni što prvi put možemo tako nešto doživjeti. Plakali smo suze radosnice zahvalni Bogu, iako smo znali da Bog priprema i za nju put u nebo.

Proveli smo najljepših tjedan dana s našom Antonijom, odlazak na svetu misu, šetnja, upoznavanje obitelji… Nažalost, nedugo nakon svega počela je otezano disati i završila je ponovno u bolnici na intenzivnom odjelu. Zbog njezine bolesti srce joj se brzo podebljalo, bilo je jako oštećeno i znali smo da će uskoro umrijeti. Ponovno smo pozvali svećenika da je krsti i sljedeći dan nam je i Antonija umrla u našim rukama.

U godinu dana dvije smo curice ispratili u Nebo, ali odlučili smo hodati s Kristom

Ponovno smo prolazili veliku bol, možda čak veću nego prvi put. Sahranili smo dvoje djece u roku od godinu dana. Imali smo velika pitanja, bila je tu i borba s vjerom. Ponovno smo bili pozvani u bolnicu na genetsko savjetovanje. Znali smo da će tu biti opet velike kušnje, uvjeravanja i pritisak doktora, ali ovaj put nas je primila jedna jako ljubazna doktorica koja nas u našem slučaju nije mogla mirne savjesti poslati na umjetnu oplodnju. Osjetili smo da nam je nju Bog poslao kako bi nas ohrabrila za daljnji put.

Nakon odlaska u Fatimu i razgovora sa svećenicima, nastavio se naš duhovni rast. Općenito smo bili potaknuti preispitati cijeli svoj život i potaknuti naše obitelji na isto. Odlučili smo hodati s Kristom i prepustiti mu sve. Nismo se htjeli predati brzim svjetovnim rješenjima koja su nam se nudila. Neko vrijeme smo htjeli odgoditi trudnoću dok skupimo ponovno snage i mira i počeli koristiti metodu prirodnog planiranja obitelji, ali Bog je imao svoj plan za nas.

Koliko god trajalo roditeljstvo na zemlji, mi smo i dalje roditelji

Saznala sam u siječnju 2024. godine za treću trudnoću. Bila sam uvjerena da se nije mogla dogoditi, ali Bogu je sve moguće. Ovaj put nismo bili spremni tako brzo opet prolaziti kroz trudnoću. Bilo mi je jako teško vezati se ponovno za dijete dok sam bila u strahu da ću ga opet morati pustiti. Kroz molitvu i predanje Gospodin je taj strah izliječio i dao mi snage. Bilo je ljudi koji su nam govorili: „Izgubili ste dvoje djece, kako nemate strah?“ ili „Hrabri ste, svaka vam čast što to možete, ja se ne bih usudila.” Na to sve naš je odgovor bio: „Znamo da, iako smo izgubili djecu, ojačala nas je Božja ljubav i vjerujemo mu, prepustili smo mu sve.“

Da nismo sve ovo prošli, vjerojatno nikad ne bismo bili potaknuti na duhovni rast i određene promjene u našim životima. Bog nas je promijenio. On nikad ne bi dopustio nešto loše u našem životu bez dubljeg razloga, ali trebamo biti hrabri i prihvatiti svoj križ i hodati s Kristom koji je i sam nosio težak križ i podnio žrtvu za nas jer samo preko Križa nalazimo spasenje. Iako se na trenutke čini kao da se ruši cijeli vaš svijet, Bog ima rješenje i neće dopustiti da tugujemo. Da bi se nešto novo, bolje sagradilo, mora se prvo ono staro srušiti.

A naše curice su sigurne u nebu i uživaju već sada u Kraljevstvu nebeskom i mole se za nas. Koliko god trajalo roditeljstvo na zemlji, mi smo i dalje roditelji dva posebna anđela na nebu.

Autori: Marjana i Antoni Grubeša – Žena vrsna
Foto: Marija Krištić – Marija Faustina Art

Print Friendly, PDF & Email
Žena Vrsna

Žena vrsna je dragocjena, ali jednostavna - baš kao biserje. Njen sjaj se povećava dok je milosrđe Božje oblikuje u sigurnoj školjci Njegova Presvetog srca. Nije savršena kao Otac, ali svakim danom tome teži. Žena vrsna si ti, ljubljena kćeri Božja, dok nastojiš biti i Marta i Marija u jednoj osobi. Da, čak i onda kada se osjećaš nesposobno, nevrijedno i slabo. Presveta Djevica, jedina vrsna, uvijek ima ispruženu ruku da te povede sa sobom. Hajdemo zajedno, s Marijom do Isusa!