Noć. Noć na odjelu pedijatrije. Kroz zatvorena vrata sobe čuje se prigušeno kuckanje aparata, zatim ubrzani hod medicinske sestre koja juri niz hodnik.
Započeo je Veliki tjedan, tjedan koji može promijeniti sve.
U meni je neopisiva želja da svoje misli pretočim u riječi na papiru. Srce vrišti, osjećam poziv da podijelim svoje svjedočanstvo.
Stojim uz bolnički krevet svojega dječaka. Oči se sklapaju od umora zbog brojnih neprospavanih noći. Ipak odlučujem uzeti papir i krenuti pisati, barem započeti s pisanjem i time ispuniti želju svojega srca.
Suočavanje s problemom
Moje ime je Loreta, imam 31 godinu. U braku sam pet i pol godina. U tome periodu Bog nam je darovao troje predivne zdrave dječice i jednom bebom koja je stvorena za Nebo.
Priča započinje ove godine kada smo se suprug i ja konačno suočili s problemom. Četiri liječnika, uključujući njegovu pedijatricu, jednoglasno su rekli da dijete treba ići na operaciju tonzila, da treba odstraniti sva tri krajnika.
Prvotna reakcija bila je strah, ponajviše zbog anestezije, ali s vremenom smo se umirili, shvatili smo da su tu rutinsku operaciju prošli svi članovi naše obitelji, uključujući i nas same.
Prvi koraci odrađeni su rutinski
Naš dječak Roko srednje je dijete, ima stariju i mlađu seku. U petak, na Veliki petak treći mu je rođendan. Jedinstven je kao i svako ljudsko biće, poseban i prilično je miran i poslušan za dječaka njegove dobi.
Operacija je prošla vrlo dobro. Naravno da je majčino srce treperilo sve dok ga nisu donijeli u sobu i stavili mi ga u naručje. Noćili smo u bolnici, stigla je jutarnja vizita i pregled, sve je bilo u najboljem redu, otpuštaju nas iz bolnice uz detaljne upute za oporavak kod kuće.
Oporavak kod kuće
Oporavak kod kuće tekao je dobro. Doduše, borili smo se s pijenjem tekućine, ali nismo odustajali. Kontrolni pregled nakon tjedan bio je uredan, govore nam da je sve u redu. U subotu muž dobiva poziv od prijatelja Duje. Duje je njegov prijatelj još iz studentskih dana, bivši cimer, dobar prijatelj. Međutim, život ih je odveo svojim putem. Ipak, nikada nisu izgubili kontakt, no nisu se vidjeli šest godina, a zadnji put bio je na našem vjenčanju. Duje se pripravlja za svećenika, bogoslov je. Još kratko vrijeme, akobogda, dijeli ga od njegove mlade mise. Duje u razgovoru mužu izražava želju da sutra dođe k nama u posjet, prihvaćamo poziv i zovemo ga na ručak.
Prvi znakovi komplikacija
Deset dana nakon operacije, u subotu navečer, počinju problemi. Roko je zaspao oko 21 sat i nakon dva sata sna budi se u plaču. Muž trči prema njemu i vidi ga u krvi. Jastuk je pun krvi pomiješane sa slinom. Smirujemo dijete, ja se odmah spremam i krećemo u bolnicu, a suprug zove bolnicu i javlja da dolazimo. Odmah smo primljeni, na pregledu je sve u redu, krvarenje je spontano zaustavljeno. Ostavljeni smo na odjelu na promatranju, noć je prošla mirno. Jutarnji pregled potvrđuje da je sve u redu i otpušteni smo kući.
Nedjelja, gluha korizmena, ujutro oko 8 sati Roko i ja dolazimo kući iz bolnice. Cure su se već probudile, odlučimo da ćemo svi zajedno doručkovati i otići na svetu misu, baš kao i svake nedjelje. Vraćamo se kući i spremamo se za Dujin dolazak i zajednički ručak.
Roko je dobro, ne krvari, ne pokazuje nikakve znakove da postoji neki problem. Atmosfera na ručku je odlična, dječica su zadovoljna, dan prolazi u razgovoru, molitvi i ugodnom društvu. Nakon toliko godina puno je tema za razgovor.
Strah i neizvjesnost
Pada noć i odjednom nas Duje pita: „Jeste li Roku dali blagoslovljenu vodu?” Mi začuđeni, djelomično jer se toga nismo i sami sjetili. Odmah odlazim po blagoslovljenu vodu, dajem mu da se napije i malo mu njome pomažem grlo. Nakon 10 minuta Duje nas blagoslivlja i odlazi. Mi zatim spremamo najmlađu kćer za spavanje. Desetak minuta nakon Dujina odlaska Roko je počeo mijenjati boju, vidim da mu je mučno, a majčinski instinkt koji mi je čitavo vrijeme nešto govorio, a ja sam ga umirivala mišljenjima liječnika, sada je bio na alarmu.
Hitni odlazak u bolnicu
Dijete vodim u kupaonicu i u tome trenutku počinje krvariti, svježa krv izlazi mu iz usta u većim količinama. Pokušavam ostati pribrana i smiriti ga. Muž odmah zove bolnicu i govori im da se vraćamo. U tom trenutku Roko povrati, i to u jednom navratu ogromnu količinu krvi i ugrušaka. Čitav pod prekriven je krvlju i velikim komadima tkiva. Roko je tog trenutka izgubio boju, usne su mu bijele i izgubio je svijest. Leži u mojim rukama, nepomičan, bez svijesti, u toj ogromnoj lokvi krvi i ugrušaka. Ne mogu opisati što je bilo u mojoj glavi, uspjela sam samo vrisnuti mužu: „Zovi hitnu!” Jedina mi je misao u glavi da on ne smije umrijeti. Krećem ga skidati, zalijevati vodom, pljuskati po obrazima, dozivati ga, govoriti: „Probudi se, otvori oči!” Nakon deset sekundi, koje su meni trajale cijelu vječnost, Roko otvara oči, nosim ga u kuhinju, uzimam onu istu blagoslovljenu vodu, zalijevam ga i on potpuno dolazi k svijesti – bijel je kao zid, ali je tu, s nama.
Na brzinu uzimamo neke stvari, hitna je već stigla, ulijećemo i za čas smo bili u bolnici.
Veliki tjedan odvija nam se pred očima
Naša priča još uvijek traje, još uvijek smo na pedijatriji. Krvarenje je navodno trajalo čitavo vrijeme od operacije, on je tu krv gutao i ona se grušala u želudcu. Da je krv ostala i da je nije povratio, ishod ne bi bio dobar, štoviše, vjerojatno bi bio koban.
Roko je bio kritično, primio je transfuziju, izgubio je preveliku količinu krvi i nakon toga krenule su dodatne komplikacije – visoka temperatura, upala, pronađena mu je bakterija u krvi.
Veliki tjedan još traje, svatko svoju kalvariju i svoju muku mora proći jer u križu je spasenje.
Bože, molim te za snagu, da nosimo sve što si nam namijenio i neka bude volja Tvoja.
Želim da svakome tko pročita ovo svjedočanstvo Bog otvori oči.
Bog dolazi u ljudima oko nas
Bog je stvaran, On je u svima nama, Bog je u Duji koji je baš tu nedjelju došao u naš dom, i to nakon toliko godina, Isus je djelovao kroz njega.
Svjedočim o moći blagoslovljene vode, o njezinoj snazi, o tome kako je Bog progovorio kroz Dujina usta da mu damo da je pije i da je neposredno nakon toga Roko izbacio sve iz sebe.
Ne postoje slučajnosti, ne postoje slučajni susreti ni slučajni pogledi.
Slučajnosti ne postoje, sve se događa s razlogom
Za sve postoji razlog, a iza tih razloga stoji sam Bog u svoj svojoj snazi.
Ne odbijajmo ljude, njihove susrete, njihove riječi, osmijehe, na sve uzvratimo jer Bog je u svima nama.
Veliki je tjedan, tjedan muke, tjedan patnje i boli.
Tjedan koji sve može, tjedan u kojem je smrt, smrt na križu.
Ali na kraju dolazi uskrsnuće, sigurna pobjeda koja nas čeka.
Na kraju dolazi – uskrsnuće!
Ovo je prvi dio moga svjedočanstva. Moj je dječak na antibiotiku, spojen je na sve aparate, ali veliki je to borac, mamina hrabrica.
Veliki tjedan je pred nama, muka je pred nama, muka kroz koju moramo proći da bismo naučili puno toga. Sklopljenih ruku čekajmo kraj – uskrsnuće!
Autorica: Loreta Carević – Žena vrsna
Foto: Xavier Mouton – Unsplash
