Nedjeljno jutro. Pijem kavu ispred kuće i uživam u tišini i pjevu ptica. Osjećam slabost u nogama i rukama, ali sam brzo sve zanemarila, kako i inače činim. Moja odmah postavljena „samodijagnoza” je da kralježnica nije zdrava i ovo je samo posljedica toga.
Prekinuta jutarnja idila
Jutarnja idila je prekinuta svađom u kući koja je nerijetka pojava za nedjelju ujutro. Uspjeli smo se ipak spremiti za misu i stići na vrijeme.
Kad je došlo vrijeme za kleknuti, nisam se baš mogla jednostavno ustati. Sad sam već počela razmišljati da mi ipak s nogama nije nešto u redu.
Iza mise sam otišla na hitnu gdje su dijagnosticirali dehidraciju. Ta dijagnoza me dosta unazadila. Cijeli dan sam vidjela da se stanje pogoršava, ali sam se stalno tješila dijagnozom iz hitne.
Navečer više nisam mogla hodati i hitna me odvezla u bolnicu.
Planovi nisu uvijek samo naši
Dijagnosticirana mi je rijetka bolest od koje sam ostala potpuno paralizirana. Slijedilo je 7 mjeseci bolnice, kolica, hodalice… uglavnom, dugotrajno liječenje.
Čovjek lako nalazi isprike, opravdanja i lažima se obmanjuje. Činjenice da nešto nije u redu bile su vidljive, ali ljepše i lakše mi je bilo vjerovati u ono što tako zvuči. Odgađam tako ono što će me svakako stići. Samo dobijem na vremenu, ali napravim puno gore.
Već samo jutro je ukazivalo da nije kao druga jutra, da nije nešto što je uobičajeno i što se već događalo, ali zar da izlazim iz ustaljenosti životnih navika? Potrebno je bilo ići na misu, ručak, dječji rođendan i ujutro prva smjena na posao. Košulje su već ispeglane i sve je spremno. Život ponekad napravi takav preokret. Ta silina događaja napravi u meni jednu brazdu nemoći da shvatim da ne trebam imati svoj plan, da sve uzmem s rezervom.
Međutim, ta brazda je spasonosna. Takav način života oslobađa. Nisam ja ta koja držim život. Nisam ona koja može imati kontrolu, iako sam često mislila da sve držim pod kontrolom.
Opeglane košulje su čekale za neka druga vremena, a ja preobražena ovom istinom čekam plodove nedjeljnog događaja.
I sve je tako neobično, lijepo neobično.
U kasnim noćnim satima dolazim na hitni prijem.
Otkrivanje svojih navezanosti
Tu prvu noć kad sam ostala u bolnici počela sam razmišljati o svojoj smrti. Eto, to je možda to od života. Nije me bilo strah susresti se s Gospodinom. Imam iskustvo da je samo milosrđe. Srce mi se stisnulo na pomisao muža i djece. Pred očima mi je bila slika kako su uplakani pobjegli u sobe. Kako li će izdržati ako odem? Da, tu sam zavezana. Tu nisam mogla pustiti. Duga je bila ta noć. U svemu tom previranju nije bilo nekog izbora. Ne mogu ni na što utjecati. Pred mene se stavlja ova ponuda. Uplakana od tegobe i boli i umorna od razmišljanja donijela sam odluku. Počela sam svoj razgovor s Isusom. Iz starog iskustva da je živ i da je sama ljubav, krenulo je moje povjerenje. Sve sam predala i ušla u mir.
Mogla bih o ovoj noći dugo govoriti jer se tu dogodio divan susret i veliki preokret.
Predala sam sve, a dobila mir
U tom trenutku sam doživjela toliki mir i radost koji traju do danas.
Prihvaćanjem križa, teškoće on ulazi u situaciju i preobražava je. Ne izvana, nipošto. Bolest je ostala, tijelo se pati, trpi. I što je tijelo? Običan korpus koji trune, tlači, boli…? Sad sam radosna, sad sam mirna. I ne bih se mijenjala.
Zahvalnost me ogromna prožima za ovo iskustvo. Kolikih li blagoslova. I kao da ne želim da stane da ni čarolija ne prestane.
Danas sam neizmjerno zahvalna za ovu bolest i sve što je s njom došlo. Tolika se ljubav Božja očitovala, ali i ljudska. Posebna pažnja, zabrinutost i suosjećanje iz mnoštva ljudi koji su mi bili podrška.
Neprocjenjiva su ta iskustva, ali i odnosi i nova poznanstva koja sam stekla. Život je nevjerojatno nepredvidiv i divan.
Prihvaćanje križa
Mogla sam ostati i ogorčena i zatvorena u svojoj patnji, ali jednostavno ta prva noć prihvaćanja svega što može biti učinila me potpuno drugačijom.
Bezizlazna situacija je odjednom dobila novi pogled, novu dimenziju.
U životu sam bila zarobljena od mnogo toga: alkohola, cigareta, ljudskih obzira, markirane robe, karijerizma, prisilnih misli… Bila sam ovisna i o formalnim molitvama, aktivizmu i revnosti.
Zarobljena sam bila u mnoge poroke i manipulirale su me loše navike. Nisam bila ja gospodar sebe, uvijek je nešto drugo nada mnom gospodarilo.
U toj paralizi tijela doživjela sam slobodu duha, upravo tada sam bila najpokretnija za ono iznutra. Kad sam u bolnici prihvatila da mogu i umrijeti, došla je sloboda, mir i radost.
Kako je divno biti slobodan!
Danas doživljavam da mogu raspolagati svojim bićem i svjesno se odlučivati za dobro.
Kako je divno biti slobodan. Kao da duša leti u beskrajnim prostranstvima. Kad uvrede se više ne pamte, ne okuju kao nekad. Kad strahovi nestaju kao jutarnja magla. Predrasude prema čovjeku ne postoje. Prihvaćam ga, ljubim, razumijem. Kao oluje nižu se situacije, kao vihori danom tutnje. Izvana to je. Unutra je utiha. U nutrini je smiraj.
Čudesna je i nevjerojatna ta silina duha koji nadilazi sve tjelesno. Taj mehanizam koji jasno funkcionira. Utvrda tako stalna.
Jedan mir i jasnoća.
I koju želju da imam više? Ostati u moru ove ljubavi koja ispunja sve predjele moga bića. Prebivati u stalnosti srca, u povjerenju i zahvalnosti.
Lucija Vuksan Ćusa – Žena vrsna
Foto: Sasha Freemind – Unsplash
