Kada je Mojsije silazio sa Sinajskog brda, u rukama je nosio ploče Svjedočanstva.
„Nije ni znao da iz njegova lica, zbog razgovora s Gospodinom, izbija svjetlost.“ (Izl 34, 29)
Tada je iz Mojsijeva lica zbog razgovora s Gospodinom izbijala svjetlost. Svjetlost je bila fizički vidljiva. Izraelci se nisu usuđivali pristupiti mu. Danas, nakon toliko godina, malo je vjerojatno da će iz nečijega lica svjetlost fizički izbijati. No što se događa kada danas razgovaramo s Gospodinom, kada odvojimo vrijeme za njega? Mijenja li se naše lice kada čitamo Bibliju i gradimo osoban odnos s Bogom?
I danas iz lica onih koji razgovaraju s Gospodinom, koji ga osluškuju, izbija svjetlost. Svjetlost radosti, mira, blagosti… Na licima onih koji razgovaraju s Gospodinom trebala bi se vidjeti ta svjetlost. Oni bi trebali sijati. Toliko sijati da se čovjek zapita otkud im to. Zašto su tako radosni, hrabri, snažni, postojani, mirni, milosrdni, dobrodušni…? Da se zapita otkud ta ljubav, razumijevanje i empatija prema drugima. Otkud to vrijeme za druge? Što je to u njima? Koji je to izvor na kojem se napajaju i s kime razgovaraju?
Nadam se da ste bar jednom sreli osobu koja „zrači“ dobrotom. Osobu koja nije toliko fizički lijepa, ali je prelijepa zbog blagosti koju nosi sa sobom. Sigurno vam je jedna takva osoba i sada prošla mislima. Iz takvih osoba izbija svjetlost.
Zapitaj se, što ljudi kažu kada vide tebe. Vide li nadu ili obeshrabrenje? Ljubav ili mržnju? Tugu ili radost? Mir ili razdor? Što isijava s tvoga lica? Trebaju li oni koji te susreću odvraćati pogled od tvog prijezirnog pogleda ili idu u susret očima punim razumijevanja? Spuštaju li glavu pred tvojim riječima ili je podižu jer im se u susretu s tobom vratilo izgubljeno dostojanstvo? Što isijava iz naših lica? Jesmo li svjesni koliko jedan susret može promijeniti život osobi?
Život je susret s drugom osobom
Toliko je primjera susreta koji mijenjaju život iz korijena. U misli mi dolaze oni susreti koji su meni uljepšali svakodnevnicu. Kolega koji mi je kupio kavu baš onog dana kada sam bila jutarnja smjena i zaboravila novčanik. Dječji osmijeh upućen prema prozoru tramvaja baš onda kada sam se tužna vraćala s ispita. Starac koji mi je u prolazu poželio dobar tek dok sam žurila sa sendvičem u ruci. Poznanica koja mi je rekla da sam lijepa baš onda kada sam se borila s krivim slikama o sebi.
U srce mi dolazi onaj pogled koji je bez ijedne riječi ulio nadu u moj život. Dolazi mi osmijeh onoga mladića koji mi je pokazao kako ipak tamo negdje postoje radosni ljudi. Prisjećam se onih bačenih karata i čaše hladne vode koji su me podsjetili na jednostavnost života. Profesorice koja mi je dotaknula rame baš onda kad sam mislila odustati od zadatka. Učenika koji mi je nakon toliko opomena rekao hvala.
Sjećam se i onih susreta koji nisu bili plodonosni. Riječi koje su mi drugi upućivali, a na koje nisu imali pravo. Ljutih pogleda u već ionako vrućem i punom autobusu. Susreta u kojem je vršnjak tukao i vrijeđao vršnjaka. Onog profesora koji mi je rekao da sam nesposobna. Sjećam se okrenutih leđa i glave te nezainteresiranog pogleda. Usputnih komentara koji nisu nikada trebali biti izgovoreni.
Koliko jedan susret, riječ, gesta ili pogled mogu utjecati na dan i život. Koliko je lica iz kojih je isijavala svjetlost i lica koja su bila turobna. Koliko sam puta i ja sama u samo jednom danu bila ona iz koje isijava radost, a zatim ona koja unosi nemir. Koliko puta sam sama bila nositelj svjetla, a koliko puta nositelj oluje.
Susret Marije i Elizabete
Dolazi mi misao na ovaj susret i Marijino lice iz kojeg je izbijala svjetlost vidljivija od Mojsijeve. Marija je pohitala svojoj rodici Elizabeti u Gorje. Susrela se s njom.
„Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga… “
(Lk 1, 41)
Kako je ovaj susret predivan. Na sam Marijin pozdrav Elizabeta se ispunila Duhom Svetim. Ona i njezino čedo prepoznali su Isusa u Mariji. Nastavlja Elizabeta:
„Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi.“
(Lk 1,44)
Marija, koja je u sebi nosila Krista, mogla je uputiti ovaj djelotvorni pozdrav. Ona nije zadržala radost za sebe, nego je pohitala svojoj rodici. Ona koja je bila ispunjena radošću, mogla je donijeti radost. Koja je bila ispunjena mirom, mogla je donijeti mir. Ono čega smo puni, to i mi sami donosimo drugima. Marija, ne samo da je razgovarala s Gospodinom, nego ga je nosila u sebi. Zamislite kakva li je tek svjetlost isijavala iz nje. Vjerujem da većina nas želi biti poput Marije. Put do toga nije jednostavan, ali možemo započeti. Možemo slijediti primjer Mojsija i primjer Marije. Možemo razgovarati s Bogom.
Nađi vremena za Sveto pismo i radost će sjati i s tvoga lica
Znam, mnogima je to teško. No toliki svetci savjetuju jedno: svakodnevno čitanje Biblije. Uzmi, kreni, malo po malo. Odredi si 15 minuta. Pročitaj. U početku će biti dosadno, suhoparno, teško, nećeš razumjeti. Osjećat ćeš kao da si izgubio vrijeme, da nisi ubrao nijedan plod. Ne brini – ustrajnost će uroditi plodom. Dođi otvorena srca, zamoli Duha Svetoga da te vodi, vjeruj da ta riječ može donijeti plamičak u tvoje srce. Vjeruj da je ona upućena tebi. Osluškuj. Vidjet ćeš kako nakon nekog vremena više nećeš moći bez tog razgovora. Vidjet ćeš toliko plodova, blagoslova i milosti. Pronaći ćeš toliko ohrabrenja za svoj život. Jednom sam čula sljedeću rečenicu. Ako preskočim čitanje Biblije jedan dan, primijeti Bog. Ako preskočim dva dana, primijetim ja. Ako preskočim tri dana, primijete drugi.
Što želiš da bude primjetno na tebi? Dopusti sebi da se napuniš ljubavlju kako bi je mogao donijeti drugima. Dopusti sebi da svijetliš i da susreti s tobom budu plodotvorni. Dopusti si da budeš mala svjetiljka u tami koja te okružuje. Dopusti si da drugi u tebi vide Krista i da ti vidiš Krista u drugima. Primi ljubav koju Bog čuva za tebe i podijeli je s drugima.
Monika Kajinić – Žena vrsna
Foto: Priscilla Du Preez 🇨🇦 – Unsplash
