Ne znam zašto su vjernici još uvijek čuđenje u svijetu. Danas možda još i više nego prije. Često se sramimo svoje vjere, smatramo da je to privatna stvar koju možemo prakticirati u sigurnosti svoga doma. Bojimo se, vjerojatno, da će nas naše transparentno opredjeljenje stigmatizirati u društvu i u poslovnom svijetu. Neki su uspješni poslovni ljudi, na dobrim pozicijama, uživaju sve blagodati moći i financijske sigurnosti. Donekle je to razumljivo; svi smo barem jednom bili u situaciji kada smo zanijekali Krista. Bitno je, poput Petra, shvatiti što si napravio, pokajati se i krenuti dalje hrabro. Bog ti je već oprostio, oprosti ti i sebi. Ne možeš biti polovičan vjernik. Ne možeš konzumirati vjeru u omjeru koji tebi u određenom trenutku paše. Ne možeš vjerovati s figom u džepu postavljajući Bogu svoje uvjete i granice.
Uvijek slobodno svjedočiti vjeru
Ako se bojiš da ćeš izgubiti ugled, moć i poziciju time što se otvoreno i javno deklariraš vjernikom, onda ti i nisi vjernik. Nema to veze s vjerom koju bih željela da moja djeca nasljeduju i žive. Voljela bih da mogu biti slobodni i sigurni u sebe i da mogu u svakom trenutku, bez obzira u čijem se društvu nalazili, izraziti spontano svoje vjersko opredjeljenje. Voljela bih da ih ne zabrinjava činjenica hoće li se time nekome od svojih poznanika „srozati“ u očima. Pogotovo onima kojima je najpotrebnije posvjedočiti svoju vjeru. Jer lijepo je biti zaštićen u društvu onih koji razmišljaju kao i ti (s takvima se i treba u životu okružiti), ali treba istupiti izvan te sigurne zone i zadržati i dalje identitet djeteta Božjeg koji će „vikati s krovova“. Ne brini ako će te marginalizirati, ako će te izopćiti iz društva ili zbog toga drugačije gledati. Možda riskiraš status, moć i ugled u poslovnom svijetu, možda čak i gubitak radnog mjesta.
Budi bez brige, ne moraš se nikome opravdavati i ne upadaj u zamku prepirki, raspravljanja i dokazivanja. Nije bitno kako te drugi gledaju, jedino je bitno kako te On gleda. Njemu polažeš račun na kraju svoga života.
Pred teškom dijagnozom su beskorisne sve sigurnosti ovog svijeta
Jednog dana se možda teško razboliš, kao i ja. U kakvo će te raspoloženje i stanje duše odvući tvoja novootkrivena dijagnoza? Misliš li već sad hipotetski da to ne bi mogao preživjeti, da bi pao u veliku depresiju? Diviš li se meni kako se „hrabro“ nosim sa svojom situacijom? I ja bih pala u depresiju na tvom mjestu. Već me sada užasava pomisao da bih se u tako teškom životnom periodu samo svojim snagama i svim raspoloživim dostupnim sredstvima borila protiv neumoljivog tijeka uznapredovale smrtonosne bolesti. Protiv „neprijatelja“ koji je, bez obzira na tvoj trud, financijsku i društvenu moć, uvijek jači.
Malo ti tu pomaže sva poslovna i privatna moć koju imaš. Čak i novac u jednom trenutku postaje slabiji protivnik. Bolest ne pita i ne kalkulira. Razvija se na način na koji njoj paše, nemilosrdno razara u svojoj progresiji sve oko i ispred sebe. Postaješ očajan, bezvoljan i zlovoljan. Tražiš utočište i uporište u svemu i svačemu, hvataš se za bilo koju slamku koja ti obećava ozdravljenje ili barem pruža nadu. Terapije, alternativna medicina, travari, bioenergetičari, čudotvorni recepti… Ništa te ne može utješiti ni ispuniti; i dalje si bolestan i nemoćan. Zapravo si duboko ranjen i pokušavaš otkriti smisao u apsolutnom besmislu u kojem se koprcaš.
I ti si ljubljeno dijete Božje
A pogledaj mene – mirna sam i odišem iskrenom, nepatvorenom srećom. Zaspim svaku večer s osmjehom, nerijetko ušuškana sa svom svojom dječicom, a budim se zahvalna na još jednom danu koji je preda mnom. Ne glumim, a i dobro znaš da ne glumim (nitko ne može biti tako dobar glumac u takvim životnim poglavljima).
Možeš pomisliti da sam takva rođena, tj. da sam pozitivna, dobra i strpljiva sama od sebe i da se zato tako dobro nosim sa svojom bolesti. Netko će pomisliti i da nisam u potpunosti svjesna svoje bolesti, da nisam realna, da sam preveliki idealist, sanjar. Možda ti je lakše ako tako misliš i neću ti proturječiti. Ipak, moram biti iskrena zbog svih koji žele znati pravu istinu, a prije svega zbog svoje djece – vjernik sam i Božje sam ljubljeno dijete, baš kao i ti. Jedina je razlika što sam ja toga svjesna, a ti to uporno negiraš, odbacuješ i još možda ponižavaš osobe kao što sam ja. Ali ja te ne osuđujem. Da mogu i da mi dopustiš, zagrlila bih te i izlila bih u tvoje srce čitav sadržaj moga srca, sav ovaj mir i radost koji „vrišti“ iz mog srca i prelijeva se preko rubova. Ima taman za sve dovoljno – moje je srce već ionako prepunjeno.
U dubini čezneš za istinskim mirom i radošću
Shvaćaš li koliko je apsurdna situacija tvoje navodne nevjere?! Osuđuješ ljude kao što sam ja, misliš da smo fanatični, da pretjerujemo u vjeri i da bi trebali „dozirati“ svoju vjerničku svakodnevnu praksu. Ne razumiješ zašto imamo potrebu javno govoriti o svom novom, obraćenom srcu jer – koga za to briga – ako si sretan, u redu je to, ali „uživaj i zadrži svoje spoznaje za sebe“. S druge strane, svjestan si da se ne bi mogao nositi s mojom situacijom da se, kojim slučajem, nađeš u istoj. Volio bi da možeš biti tako optimističan, miran i zarazno radostan ali ne možeš. Čezneš za tim, ali smatraš da to nije tebi dano. Ti si drugačiji, ja sam drugačija, ti se ne možeš s toliko godina promijeniti i tu je priči kraj. Razumijem, ali hej – ja isto nisam tako rođena. U jednom sam trenutku svoju iskrenu želju za promjenom srca odlučila oživotvoriti. Prihvatila sam i osjetila u srcu da sam Božje ljubljeno dijete, baš kao i ti.
Sve može biti drugačije – i tebi
I sad slijedi konačna istina – nisam uopće drugačija od tebe. Da, jesmo, stvoreni smo različiti i to je bogatstvo ovoga svijeta jer svatko na svoj način i s talentima koje ima oblikuje bolje mjesto za život. Ali u suštini smo svi sinovi i kćeri Onoga koji je stvorio i tebe i mene. Voli li otac jedno od svoje djece više od drugoga? Postani konačno svjestan da si voljen i željen od kad si začet! Možda nisi osjetio roditeljsku ljubav, možda te život nije mazio i možda si razočaran, ranjen i prevaren na mnogo razina, više puta u životu. Možda cijeli život podsvjesno tragaš za onim što ti nedostaje i iznova se razočaravaš u ljudima i situacijama koje ti se uvijek čine nepravedne i teške. Ali nema više opravdanja jer možeš ozdraviti ako želiš. Može sve biti drugačije. Možeš osjećati ovo što i ja osjećam i biti jednako miran i radostan u svim, pa i u najtežim situacijama u životu. Nije to dano samo odabranima. Ne postoje odabrani, postoje samo oni koji se sami osjete odabranima. Za to je potrebna milost, a za nju je potrebna želja tvoga srca i pristanak, tvoj „DA“. Otvori se Božjem djelovanju i vapi za Njegovom blizinom i ljubavi! To je za početak dovoljno.
Bolest – istinski blagoslov
Moja je bolest meni postala blagoslov. Istinski blagoslov. Preko bolesti sam prilijepljena za svog Gospodina poput magneta. I zato prihvaćam svoju bolest i svako jutro uzimam svoj križ i ne marim za njegovu težinu. On se pobrine da mi, već prema potrebi, na putu providi Šimune Cirence i Veronike. Želim ozdraviti jedino pod uvjetom da to bude Božja proslava za druge ljude i da nakon svog ozdravljenja ostanem jednako priljubljena uz Njega. U protivnom ne dam svoju bolest i „nosit“ ću je koliko treba, koliko god da boli. Do kraja, sve do Golgote.
Tea Perović – Žena vrsna
Foto: Liane Metzler – Unsplash
