Ima dana kada sam oduševljena čišćenjem. Krpe, sredstva, usisavač odjednom postanu moji najbolji prijatelji. Jedan posao vuče drugoga i malo po malo, poslić po poslić, kuća zablista. S oduševljenjem gledam plodove svoga rada i mislim u sebi: „To je to! Od danas okrećem novu stranicu. Kuća je blistava i takva će ostati. Održavat ću je i njegovati. Nema šanse da će mi više išta promaknuti i da ću neki dio ponovno zanemariti.“
Odgađanje oslobađa samo trenutno
I zaista bude tako… jedno dva do tri dana drži me polet i sjećanje na blistavost doma. Onda tamo negdje trećega dana dogodi se da su djeca nervozna, prolijevaju, plaču, svađaju se. Luda kuća! U tom trenutku manje je važno je li proliveni sok baš najbolje obrisan, a zgužvana majica ispeglana pod špagu.
Disanje postaje najvažniji proces o kojemu mogu razmišljati. Proći će, samo izdrži. Tješim se. I prođe to nekako, no iza svakog takvog dana ostane nered i posao koji čeka. Dobro je kada se uspijem natjerati ponovno oduševiti za posao i krenuti iznova, ali često i ne bude tako. „Sutra ću!“ postaje moja najdraža izjava koja me u isto vrijeme oslobađa i zarobljava. Oslobađanje je trenutno jer si dam vremena i ne činim ono što bih trebala. Zarobljenost pak traje malo dulje. Sjećanje na posao koji me čeka nekad zna biti gore opterećenje nego li sâm rad.
Lakše je plivati nizvodno..
Često sam se pitala kako to da bakicama ne smeta pogled na prljav štednjak, ali ono baš jako prljav, ne neka trunčica masnoće, već naslage, tvrdokorne. Kako ne osjete smrad ustajalosti u svom domu? Zašto im je prestalo biti važno?
Onda me pogodi misao. Mic po mic. Malo po malo. Ne dogodi se to preko noći. Život ih umori. Svakodnevni poslovi koji nisu rađeni iz ljubavi, na kojima nitko nije zahvalio. Sve to dovodi do stanja gdje je jako teško napraviti generalku i to baš tamo gdje je najpotrebnija.
Ne bih o ovome možda niti razmišljala da nisam počela misliti o ispovijedi i grijesima. Isti osjećaj kao kad pospremim kuću prati me kad se ispovjedim. Osjećaj sreće i lakoće. Tada mislim: „Ma nema šanse više te grijehe na sebe. Pa meni je bez njih baš super.“ Lagana kao perce izlazim iz crkve. I traje to isto jedno dva do tri dana. Tad ušetaju nevolje, kušnje, napasti pa se trudim u svemu tome ostati iznad površine. Ne zaroniti ponovno u more grijeha. „Plivaj uzvodno“, ponavljam si, no puno je lakše nizvodno. Pa se pustim sasvim malo, pa sljedeći put još malo više i ni ne okrenem se, a duša opet prljava. Ja opet prazna.
U pobunu, predaju pa generalku
Znam, moram ustati. Krenuti nanovo. Nešto ne da. Nije tako loše moći pogriješiti, istresti se na nedužnoga, ne činiti što moram, zažmiriti na puno toga gdje bih trebala reagirati. Uljuljkam se u to i dobro je u startu, lakše je. Sve dok ne krene grižnja savjesti.
U početku je ne želim čuti. Opravdavam se i svađam s Bogom. Branim se svime i svačime. A osjećaj pravde i dalje je tu. Ne da baš mira. Nakon nekog vremena predajem se i krećem ispočetka. Na ispovijed, na mjesto odakle ću moći lagana kao pero ponovno započeti isti proces koji sam već toliko puta ponovila. Ispovijed, sreća, grijeh, tegobe, ispovijed…
Pitam se onda čemu sve to kada ću ponovno sagriješiti, osjećaj dvoličnosti prati me u stopu. Ponavlja za mnom i ruga se: „Svejedno ćeš kad-tad opet pasti.“ Pojavi se onda tihi šapat i podsjetnik na stare bake i tvrdokorne mrlje na njihovim štednjacima. Mrlje grijeha koji nije okupan i izbijeljen. Naslagan u bezbroj slojeva. Zaudara baš kao kuća starca. Nije starac izgubio njuh, nije baka izgubila vid. Postalo im je svejedno.
Balans i ustrajnost
S tom mišlju veselo trčim na novu ispovijed. Sâm Bog zna koju po redu, ali sretna sa znanjem da više ne želim tvrdokorne naslage na svojoj duši. Balansiram između uredne i pomalo neuredne kuće, ali ustrajem. Po stoti put u danu skupljajući za svojom djecom, ali isto tako po stoti put u danu moleći kajanje. Održavam, molim, zalijevam suzama u nadi da ću ostati Njegova do kraja. Da ću smoći snage svaki put ponoviti proces, početi iz početka. Startati s Njim i ne naslagivati na sebe, već Njemu predati. Sve slabosti, nemoći, ljutnje i odbačenosti. Od Njega dobiti natrag jedino potrebno.
Ljubav.
Andrijana Martić – Žena vrsna
Foto: Josue Michel – Unsplash
