U zadnje vrijeme petogodišnja kći često mi dolazi s rečenicama poput: „Mama, ja sam sada mislila jako ružno, ali ja to nisam htjela misliti.” Kada tako pristupi, obično je pitam o čemu je razmišljala. Odgovori budu različiti, najčešće banalni, poput: „Razmišljam da kažem ružnu riječ.” (Njezina ružna riječ je tek nešto poput: svinja, krava i slično).
Situacija koja me potaknula na razmišljanje
Većinom se na takve stvari ne obazirem previše, nego je mirno uputim da preusmjeri misli na nešto lijepo te će negativne misli od nje otići, stavim joj znak križa na čelo i ona u miru nastavi sa svojom igrom. No kako mi ponekad dođe s malo ružnijim mislima, svašta mi prođe glavom. Kao majka uplašim se i preispitujem jesam li sve napravila da moje dijete ima sigurno okruženje i lijepe riječi upućene joj kako bi znala što je ispravno, a što ne. Tako sam jednoga dana, nakon što mi je više puta prišla i iskreno rekla što joj je prošlo glavom, a ja se po tko zna koji puta zapitala što činim krivo, stopirala sve što sam tada radila i dala se u razmišljanje.
Što ako je sa mojim djetetom baš sve u redu? Što ako su sve te njezine misli, koje ona iz nekog razloga meni govori, potpuno normalne i ima ih sve troje moje djece samo ih ne izražavaju na isti način na koji to čini moja mala pričljivica?
Napast koja se može pretvoriti u grijeh
Tada mi je u glavu došla ideja kako zapravo to što ona čini tako jasno odražava napast u svem svom „sjaju”. Napast prvo dođe kao misao, zatim mi tu misao prihvatimo kao da je naša i krenemo, potaknuti osjećajem koji ona u nama budi, reagirati na način na koji nas ta misao navodi. Kada već reagiramo na krivi način, brzo shvatimo što se zapravo dogodilo te nam postane jasno zašto smo krivo reagirale, no šteta je već učinjena. Srca oko nas su povrijeđena ili smo mi same povrijeđene, a da to nismo planirale.
Znamo li kontrolirati napasti?
Što kada bismo svaki put imali tu milost, kao što je ima moja djevojčica, da zastanemo kada misao dođe i razlučimo odakle ona dolazi te onda reagiramo iz ispravnih misli koje bi bile pročišćene? Što kada ne bismo uzimali svaku misao kao našu nego je provjerili prije nego reagiramo po njoj? Ako je ružna misao došla, jesam li gledala u zadnje vrijeme nešto što me uznemirilo, čitala neki neprimjereni sadržaj zbog kojega su mi kroz glavu prošle takve misli i slike? Držim li svoj um pod kontrolom ili mu dopuštam da odlazi u neprimjerena sanjarenja i ideje? Takva pitanja bi bilo ispravno postaviti svaki put kada nam neka kriva slika ili ideja padne na pamet.
Povjeriti našem Ocu svaku misao
Dok razmišljam o načinu na koji se moja djevojčica meni povjerava svaki put kada joj dođe neka misao, za koju ona instinktivno zna da nije ispravna (još jedan dokaz savjesti u nama), ne mogu, a da ne povučem paralelu s našim nebeskim Ocem. Što kada bismo svaki put kada nam dođe kriva misao, prije nego li reagiramo na nju, povjerili je našem Tati s čvrstom vjerom da će nam On razlučiti o čemu se tu radi kao što je moja djevojčica sigurna kada dođe k meni da će biti saslušana i da ćemo zajedno pronaći mogući izvor njezinih loših misli ili snova. Čak i kada dođe s vidnom grižnjom savjesti, znam da joj trebam prići nježno i s njom na pozitivan način sagledati tu situaciju. Ako ja grešna mogu svom djetetu u tim trenutcima milošću Božjom pomoći kako li tek moj Tata meni može pomoći u bilo kojoj misli ili ideji koja dođe.
Ne smijemo nasjedati na laž
Samo što mu ja, nažalost, ne dolazim tako otvoreno i često jer me sram, preuzimam misao na sebe i mislim: „Ako sam ja to pomislila, to znači da sa mnom nešto nije u redu, negdje sam zgriješila i sada će me Bog zbog toga kazniti ako mu s time dođem.”
Kakva laž, ogromna laž.
Preuzimamo na sebe krivnju zbog nečega što još i nije postalo grijeh i moguće da nikada i ne bi da smo odmah potrčale Tati u zagrljaj. Takva misao sigurno bi bila od nas maknuta i više nas ne bi gnjavila da smo samo došle iskreno i iz srca zatražile pomoć.
Ovaj svijet je pali svijet i ne smijemo to zaboraviti. Dok god smo na ovome svijetu, bit će napasti i podvala koje će nam se lascivno primicati iz svih smjerova, na nama je da polje svoga uma uredimo uz milost našega Oca kako bi bilo zaštićeno i sposobno obraniti se svakoj navali zla.
Budimo kao djeca istog Oca i iste Majke
Budimo više poput moje princeze koja trči mami u zagrljaj po pomoć. Poletimo našoj Majčici koja nas čeka raširenih ruku, predajmo se našem Ocu koji će nas sigurno tada obraniti i dati nam sposobnost razlučivanja što dolazi od njega, a što ne. Tada ćemo sigurno lakše i brže prolaziti kroz oluje misli koje nekada znaju na nas navrnuti iz svih smjerova. Bit ćemo sposobne oduprijeti se napasti ogovaranja, ljubomore, zavisti i sličnih grijeha koje uvijek na isti način počinju. Prvom mišlju.
Okrenimo se od nje i poletimo k Ocu po zaštitu.
S ljubavlju, sestra u Kristu.
Andrijana Martić – Žena vrsna
Foto: Ricky Turner – Unsplash
