Putnici u zrakoplovu

Putnici u zrakoplovu; Mira mi daj

Nikad se nisam živcirala u zrakoplovu. Neovisno o tome tko je pilot. Kako se zove? Možda je i rekao na razglasu, ali taj razglas je nekako nerazgovijetan. Je li mu danas loš dan? Nisam se nikad to zapitala. Danas sam razmišljala o tome tko „pilotira“ mojim životom. Važno je. Smještena sam udobno u svom sjedalu zrakoplova, kreće naporno uzlijetanje i već osjećam neugodu u ušima, što rezultira turbulencijom u mojim mislima. Danas nisam baš razmišljala o višoj sili. Moje misli su bile nešto niže, u nekim sjećanjima i osjećajima.

Jedan kilogram ili više?

Od mirovanja tijekom leta razmišljala sam o dinamičnijim trenucima. Sjećam se kad sam prvi put otišla na sat aerobika. Nadobudna sam bila, drugačije ne ide. Totalno izvan forme, nepripremljena za trening, došla sam na taj sat. Uzela sam utege koji su bili preteški za mene. Naravno, to sam shvatila tek kad sam vidjela da više ne mogu. Morala sam malo sjesti sa strane. Bilo mi je previše. Što sam iz svega toga izvukla? Ubrzano odustajanje. Na kraju sam shvatila da nije stvar preteških utega, nije stvar nepripremljenosti. Nedostatak ustrajnosti je u tome što aerobik općenito nije za mene. S vremenom sam našla druge hobije koji mi omogućuju da uživam i malo radim na dinamici u svojoj svakodnevici. Najdinamičniji među njima je ples. Plešem i nemam potrebu odustati čak i kad koji trening loše prođe jer dođem nepripremljena ili me nešto drugo naživcira.

Moram priznati, iako aerobik nije za mene, više mi se svidio nakon što sam iskusila takav trening nego prije. Uz to, nije na odmet s vremena na vrijeme sjetiti se glasne trenerice koja jasnim tonom potiče sve na intenzivan pokret. Uživajući u novom hobiju, s poštovanjem gledam na prethodno iskustvo. Uživajući u novom hobiju koji mi odgovara, staloženije hodam i ne savladaju me tako lako izazovi koji mame u slijepe ulice. Čini se kao da čovjek pronalazi svoje noge tek kad otkrije što mu odgovara. U tom trenutku otkriva važan dio sebe. Takve trenutke bi trebalo proslaviti. Tražim li izliku za neke slavljeničke palačinke? Možda. U svakom slučaju, mislim da to treba proslaviti. Sretna sam što sam „pronašla“ svoje noge jer imam, kažu, dugačke korake. Bilo bi dobro da sam ih svjesna.

Let u tijeku

Misli su mi se s vremenom bavile i nadolazećim izazovima. Uhvatio me mali napad panike, valjda. Nisam baš neki dijagnostičar. Izvrtala sam u glavi imena svih osoba, stručnih i nestručnih, kojima bih se mogla obratiti za pomoć, ovdje, usred „ničega“, tijekom leta. Odjednom sam se sjetila „pilota“ s kojim se dugo družim. Sebe. Ja da sebi sad pomognem? Čak i ne zvuči pretjerano loše, čak ima smisla. Srećom, to je ovaj put bilo dovoljno. Naravno da u određenim slučajevima treba potražiti pomoć drugih. Između ostalog, molim Boga da uvijek prepoznam kad trebam potražiti pomoć i to kakvu. Toj molitvi prilažem dodatni zahtjev da mi On da hrabrosti i volje da tu pomoć zatražim i prihvatim. Da, puna sam prohtjeva. Uglavnom, u ovom trenutku, preuzela sam „let“, smirila se i izbacila nebuloze iz svog „zrakoplova“. Nadam se da neće biti puno tih napadaja do kraja leta! Ma ako ih i bude, Bog je pokazao da voli dinamiku, a ja ga uvijek mogu zamarati upornošću oko molitve za mir. Znate što On kaže za upornost. Baš se veselim destinaciji, a sad… Mislim da bih mogla odspavati do kraja leta.


Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Ross ParmlyUnsplash

Print Friendly, PDF & Email
Marija Piskulić

Marija Piskulić je magistra sociologije i pedagogije. Zahvalna je na iskustvu studiranja u Zadru. U slobodno vrijeme najčešće čita probrane naslove. Planira posjetiti niz izložbi, koncerata, predstava i slično. Sve veću pažnju posvećuje umjetnosti nakon sudjelovanja na seminaru o konceptu ljepote.