Za vrijeme studiranja imala sam jako skromna primanja. Jednog dana smo prijateljica i ja odlučile poći na kavu. Htjele smo si priuštiti taj luksuz, proslaviti položeni ispit. Prošle smo pokraj tržnog centra i ugledale bakicu sitnog rasta, kratke sijede kose, pognute glave. Nešto je tiho rekla ne gledajući nas. Zamolila sam je da ponovi, jer je nismo čule.
“Jednu marku za kruh”, rekla je glasnije i dalje ne podižući pogled. Obje smo joj dale sve što smo imale i ispit proslavile šetnjom.
Ponovni susret
Taj dan popodne opet sam vidjela tu lijepu bakicu. Prolazila sam drugom stranom ulice. Prepoznala sam da opet tiho moli za kruh, ne dižući glavu, ali je ljudi u užurbanosti nisu ni primjećivali. Nastavila sam svoj put, brzinski se pravdajući da sam ja svoj dio napravila, da bih joj opet dala da je mene pitala. Međutim, nije mi izlazila iz glave cijeli dan. Neka težina mi je bila i u glavi i u grudima. Njezin lik stalno pred očima. Toliko opterećenje mi je bilo da sam odlučila otići na misu i rekla sam tada Isusu: “Molim Te, oslobodi me njezinog lika. Molim te, oprosti mi što sam htjela uspavati svoju savjest. Ogroman mi je teret. Molim Te, ako joj je stvarno potrebno, stavi je na moj put i dat ću joj sve što imam. Ako nije, makni je iz mojih misli. Evo Ti je, Isuse, svim srcem!”
Tog trenutka s mene je spala neka ogromna težina, mir i radost su me preplavili. U potpunosti sam zaboravila na nju. Poslije mise sam bila kao ptičica, doslovno sam letjela, pjevala i u jednom trenu samo shvatila da idem u studentski dom, ali putem koji mi nikako nije usput. Pomislila sam: “Malo je duži put, ali dobro će mi doći ova šetnja.” I onda, ispred sebe sam vidjela bakicu kako stoji ispred ogromnog jumbo plakata s prehrambenim proizvodima. Pognuta i uprta pogleda u hranu, izgledala je još sitnija. Potrčala sam prema njoj. Uzela sam je za ruku, stavila joj novac i rekla s najvećim osmijehom: “Ovo je za Vas!” Pogledala me i rekla: “Dijete, ovo je previše!” Samo sam odgovorila: “Ne, nije!” Sav novac što sam imala u džepu, dala sam joj.
Nikad neću zaboraviti taj pogled
Ne sjećam se uopće koliko je bilo, znam samo da nisam više imala, ali da mi je srce pjevalo od radosti. Tad me pogledala u oči. Nikad neću zaboraviti taj pogled. Prozirno plave oči, tople, predivne… Uhvatila me za ruku i rekla: “Dijete, Bog te blagoslovio! Hvala ti!” U tom trenutku sam osjetila toplinu i kao da kiša pada po mojoj glavi. Prožela me ugoda, radost, toplina od glave do pete. Rekla sam joj: “Ma Bog vas blagoslovio, hvala Vama!” I samo sam nastavila put. Moram napomenuti da je to bilo nasred ceste, bakica je bila stara; napravila sam par koraka, okrenula se i nije je više bilo. Jednostavno mi nije jasno gdje je nestala i kako. Znam samo da sam tad rekla: “Isuse, daj mi da mogu dati.”
To je ono što živim. I nikako ne mogu drugačije. Svi naši računi su uvijek veći od naših primanja. Ne želim ih ni staviti na papir. Ali On uvijek daje da dajem dalje. I podmiri sve što trebamo. Nemam straha, potpuno predanje i pouzdanje imam u Milosrdnog i Providnost. I svjesna sam da je to nezaslužena milost i dar. Jednostavno, želim biti sredstvo u Njegovim rukama. Kad ostanemo bez kune u džepu, ja Mu samo napomenem: “Isuse, misli Ti. Daj mi da mogu dati!”
Ne boj se!
Što mislite da On učini? Umnoži! Uvijek! Od dvije ribice i pet kruhova, On i u ovo vrijeme, kao i u ono, umnoži i nahrani i dušu i tijelo; ne samo mene, nego i mojih bližnjih. A tko je moj bližnji? Svaki čovjek! Zato, potičem te: odbaci svoje brige. Čak i ako se ne možeš srcem predati, predaj se razumom. Zašto? Zato što On u Bibliji progovara 365 puta: NE BOJ SE! Čega se onda bojiš, zašto se grčiš i strepiš u ovoj noći brinući se tjeskobno za sutrašnji dan…On ti govori: JA SAM S VAMA, U SVE DANE. I SVE ĆE PROĆI, ALI MOJA RIJEČ NEĆE PROĆI NIKADA!
NE BOJ SE! Za svaki dan jednom rečeno. Ne vjeruj meni na riječ, vjeruj Njemu na Riječ. On ti kaže da miljenicima svojim i u snu daje…Ti si Njegov miljenik, Ti si Njegova miljenica… Ne zato što smo dostojni, niti zato što smo zaslužili, nego zato što je On samo Milosrđe i Ljubav. A Ljubav ne može ništa drugo nego ljubiti, do smrti. A Milosrđe ne može ništa drugo, nego darivati. Zatvori svoje oči, ne mozgaj, ne oslanjaj se na svoje snage.! I sutra, kad otvoriš oči; ne zaboravi dati – osmijeh, toplu riječ, otvoreno srce, komadić kruha onome koji je u potrebi. Stavi sve svoje račune Njemu pod križ i reci Mu: “Isuse, misli Ti! Daj mi da mogu dati.”
Slavica Kutnjak – Žena vrsna
Foto: Pexels
