Cinizam na rubu

Cinizam na rubu pločnika; Mira mi daj

Nemaju samo serije sezone. Razmišljam trenutno o sezoni odbačenosti u ljudskom životu. Propala prijava za posao. Propalo uklapanje. Propala prilika za doprinos. Sve se čini tako propalim. Onda odjednom sagnem glavu i nasmijem se. Vidim gnojivo. Ne, ne sastoji se od propalih prilika koje sam htjela i koje su zbilja dobre. Sastoji se od nakupljenih ružnih osjećaja koji su završili na podu umjesto da cinizam promijeni moje lice. Bit će da mi netko čuva leđa molitvom.

Izložbeni primjerci

Tijekom sezone odbačenosti teško je gledati vlastiti život. Hrpa neprimjerenih pitanja reže samopouzdanje. Pazi čovječe, lako je ostati bez grana! Poželi čovjek biti stablo s velikim brojem grana. Zašto bi čovjek uopće trebao gledati svoj život? Imamo oči da gledamo prema van, zar ne? Gledam izloge, lakše je. Sve je tako sjajno u njima. Tako je i s neostvarenim željama. Gledam ih dok se šetam u mislima nekom izmišljenom šetnjicom kao da su izložbeni primjerci. Među tim izložbenim primjercima je, između ostaloga, moj posao iz snova. Radila bih izvrsno, bez greške. Bio bi to veliki doprinos za svijet u kojemu živim. Bio bi to odmah prepoznati doprinos. Tako je to, u toj savršenoj šetnici. Ništa nije tako sjajno osim onoga što je savršeno. Svjesna sam, u biti, da ništa što želim izvan nužnog za mir nije savršeno. To me tješi, uz čokoladu i sve druge kratke utjehe u granicama mojih uvjerenja.

Još stojim na rubu pločnika, čini se da je ostalo još malo ružnih osjećaja za iscijediti. Moraju van, inače će me srušiti, past ću. Pronaći će me na cesti, uz rub pločnika. Ne želim to. Znam gdje moram biti, znam od kuda sam. Iznad svega, želim samo da sve bude dobro. Na trenutak sam pauzirala od izbacivanja ružnih osjećaja. Znate kako je to kad je čovjek ljut. Mora barem jednom teatralno uzdahnut’. Pogledala sam cestu i ugledala jednu meni dragu ljepotu: crni sljez. Još uvijek ne znam zašto se zove crni. Svejedno mi je lijep. Nestali su ružni osjećaji. Vjerojatno zvuči smiješno, jer se čini da je samo do sljeza. Nije samo do sljeza. Ipak je ispod mene bilo gnojivo. Sigurno mi netko čuva leđa molitvom. Možda čak više od jedne osobe. To me ohrabruje za druge pločnike, jer moja molitva sama po sebi ne bi opstala.

Najbolji pogled

Malo napuštam maštu. Vraćam se stvarnoj šetnici. Razmišljam o svim ljepotama koje sam vidjela. Najdraži pogled mi je osmijeh voljene osobe koji me podsjeća na ljubav. Učinkovito uklanja cinizam, bar na kratko vrijeme. Možda u sklopu ove stvarne šetnje ugledam neki crni sljez. Ako i ne, nema veze! Cinizam je završio na rubu pločnika, izvan mene.


Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Ahmadreza GhafariUnsplash

Print Friendly, PDF & Email
Marija Piskulić

Marija Piskulić je magistra sociologije i pedagogije. Zahvalna je na iskustvu studiranja u Zadru. U slobodno vrijeme najčešće čita probrane naslove. Planira posjetiti niz izložbi, koncerata, predstava i slično. Sve veću pažnju posvećuje umjetnosti nakon sudjelovanja na seminaru o konceptu ljepote.