Velika novost u modernom obrazovanju jest program Škola za život. Čim sam čula ovaj naziv zapitala sam se (i zabrinula) u kojem su trenutku naša djeca postala nesposobna za život i zašto se tek u školi moraju učiti životu. Zar se život ne događa već u obitelji od prvog dana djetetova rođenja, a u školi se uče pisana slova, razlomci i kemijski elementi? Zar život počinje tek sa šest ili sedam godina?
Najveće su blago djeca
Odmah na početku želim naglasiti da ovo nije kritički osvrt na hrvatski obrazovni sustav već promišljanje u kojem su stanju današnje obitelji i jesmo li zaboravili koje je najveće blago ovoga svijeta.
Školu za život prepoznajem već kod prvih dječjih koraka kada se jedan „pelenaš“ itekako zna izboriti za svoja prava među starijom braćom. Mogu se na ovo odmah nadovezati činjenicom da njihova emocionalna zrelost raste kroz međusobne odnose, napreduje iz godine u godinu te bi do polaska u školu već trebali jednim dijelom biti emocionalno izgrađeni da bi uopće mogli krenuti u „školu za život“ i nove izazove koji ih čekaju.
Kada počinje škola za život?
Život počinje u obitelji, a što je obitelj veća, to je njihov život autentičniji. On je originalna slika onoga što će djeca susresti u školi, a i kasnije, u samostalnom životu. Zavirimo malo detaljnije u jednu zamišljenu veliku obitelj. Djeca uče korak po korak upijajući svijet oko sebe i suočavajući se s novim iskustvima kojih je na pretek u životu velike obitelji.
Prije svega, nauče da imaju pravu na svoju slobodu. Malo koje dijete koje je okruženo s dvoje ili troje (ili više) braće neće reagirati ako osjeti da je u bilo čemu uskraćeno. Od komada kolača do roditeljskog poljupca. S druge strane – igra, najzabavniji dio dana, prilika je da se djeca međusobno zbliže. Dogovori koje moraju postići ako se žele zajedno igrati, pravi su diplomatski susreti u kojima tešu svoje strpljenje i popustljivost. Koliko kognitivne stimulacije na jednome mjestu! Koliko prilika za iskoristiti svoju inteligenciju! Koliko načina za izgradnju karaktera! I to svakog dana od jutra do mraka.
Razvoj emocionalnog i socijalnog aspekta
Budući da djeca moraju naučiti prepoznati i kontrolirati svoje osjećaje, važna je to odskočna daska za razvoj društvenog emocionalnog aspekta. U tome im jako puno pomažu i svađe jer ispituju i usvajaju društvene norme te se privikavaju na nepredviđene okolnosti.
Teško da se sebična osoba može održati unutar velike obitelji. Dijete koje očekuje da ostali dijele s njim igračke, morat će naučiti dijeliti i svoje. U kategoriju velikodušnosti pripada i odnos s roditeljima. Djeca velikih obitelji vrlo brzo shvate da mama i tata nemaju miljenika i da svi dobiju svoje vrijeme za maženje. Na ovaj se način jačaju međusobni odnosi, privrženost i ljubav. Ako rivalstvo i postoji, ono s godinama prerasta u prijateljstvo.
Vrijednosti poput sposobnosti suradnje, sudjelovanja u aktivnostima, spremnost na pomoć, poštovanje i solidarnost ne uče se definicijama već praksom, pogotovo u velikim obiteljima.
Kada dijete u prvim godinama života nauči dobro funkcionirati među braćom i sestrama (a zasigurno svaki od njih sa svojim različitim karakterima) tada su takva djeca spremnija na društvo izvan svojih obitelji. To znači da lakše sklapaju prijateljstva i da lakše prepoznaju osobe koje im više odgovaraju od drugih. Mnogo su snalažljiviji u društvu, ali i u obrani od onih koji su im manje dragi.
Razvoj emocionalne inteligencije
Djeca ispoljavaju osjećaje na razne načine, bilo verbalno ili neverbalno. Iskazuju ih grimasama, pokretima ili riječima. Ponekad vikom ili udarcima u jastuke, zagrljajem ili crtežom. S vremena na vrijeme roditelji dobiju priliku i za konstruktivan razgovor s djecom. Naime, sve navedene kombinacije djeca s vremenom nauče definirati i objasniti riječima. Tako se stvaraju i grade odnosi koji su rezultat emocionalne inteligencije. Ona im, nadalje, pomaže prepoznati i svoje osjećaje jer ima dovoljno prilika gdje mogu obogatiti svoje iskustvo. Velike obitelji su savršene za to, a tek kasnije u životu pokazat će se koliko su obitelji jedno dragocjeno blago.
Velike obitelji stupovi su društva ovoga vremena, ali i ulog u njegovu budućnost. U velikim obiteljima vježba se socijalizacija i usavršavaju vještine za uspješno funkcioniranje u samostalnom životu. Razvija se emocionalna zrelost, ali i konkretne vještine kao što su prilagodljivost i organizacija koje su korisne za buduće poslove. Djeca velikih obitelji znaju što očekivati od svojih budućih obitelji i u kojem smjeru odgajati svoju vlastitu djecu.
Prema tome, najbolje što djeca mogu dobiti od svojih roditelja jesu braća i sestre. Prijatelji od malih nogu ostaju doživotni prijatelji. Iskustva i uspomene koje prožive zajedno ne samo da ih međusobno vežu nego i izgrađuju kao osobe. To je bogatstvo koje ne može nadoknaditi ni najbolji školski programi.
Livija Rogulj – Žena vrsna
Foto: TeiTo
