Dvorana se postojano punila od 18.30, a kako se primicalo vrijeme početka večeri slavljenja, potočić je posjetitelja rastao u rijeku. Mnogi su nosili majice ili boce, ‘merch’ Božje pobjede koji su kupili prije ulaska. Bilo je starih, mladih i najmladjih, obitelji s djecom, grupa prijatelja, fratara, časnih sestara te raznih zajednica iz svih krajeva Hrvatske. Tako su različiti bili ti ljudi koji su napunjali sjedala na tribinama i prostor u parteru pa ipak svi su tu bili s istim osmjehom na licu i s rastućim uzbuđenjem zbog onoga što ima početi.
Kako je večer slavljenja došla u Split
Mi smo imali tu privilegiju prije slavljenja, na susretu za medije, čuti Petra Buljana – voditelja slavljenja, Maroja Buruma – voditelja zajednice te bračni par Nikolinu i Šimuna Fofić (voditeljica slavljeničke službe i voditelj organizacijskog tima) koji su s nama podijelili svoju stranu priče.
Petar je naglasio kako je produkcija ista kao što je bila i u Zagrebu, a kroz šalu je rekao kako je Split grad u kojem publika pjeva bolje od izvođača. Primijetio je ono čega su svi u Splitu vjerujemo jako svjesni: da nedostaje sadržaja i velikih duhovnih događanja kakvih u Zagrebu ima obilje. Osjetiti situaciju u mjestu koje je prostorno daleko i osjećati brigu učiniti nešto po tom pitanju, može biti samo plod suradnje ove zajednice s Duhom Svetim. Zanimljivo je kako je ova večer bila u njihovom planu još 2020., ali ih je korona poremetila. Maroje je naglasio da to nikako nije slučajno, dolaze u pravo vrijeme, Božje vrijeme. A mi smo zato imali tri godine više vremena biti u njihovim srcima i molitvama. I to se osjećalo cijelu večer.
U večer smo ušli kroz molitvu
Kada je konačno došao dugoočekivani trenutak da večer započne, voditelj nas je pozvao da se prvo vrijeme suzdržimo od fotografiranja i snimanja, da pokušamo molitveno ući u tu večer. I tako su se svjetla pogasila i čitava je dvorana zadržala dah, spremno čekajući početak. Uz ambijentalno osvjetljenje i glazbu, sve su oči bile uprte u veliki ekran. Jedan po jedan pojavljivali su se kratki retci Pisma, živo opisujući događaj Kristova života.
Glazba je rasla i širila se, savršeno prateći dramu koja se odvijala: jedan je redak svjedočio o veličanstvu Kristove osobe, a drugi mu se suprostavljao glasom sumnje i nijekanja. Konflikt je rastao i rastao te na koncu doveo do Kristova predanja, muke i smrti. No smrt se u trenu veličanstveno preobražava u život i retci nam Otkrivenja svjedoče o slavi Kristovoj. Slava i čast, sva slava i čast pripada Kristu. Božja pobjeda nam je to svjedočila čitavu večer. Iako na povišenoj pozornici pred preko 5 tisuća ljudi čije su oči netremice bile uprte u njih, ni u jednom trenutku nisu bili u centru oni, nego Bog. Trojstveni Bog. Otac, Sin i Duh Sveti.
Molitveni uvod se pjesmom pretočio u slavljenje. Pjesme su tekle savršeno se prelijevajući jedna u drugu, a svakim je trenom zajedništvo postajalo sve opipljivije.
Slavljenički tim Božje pobjede bio je voditelj slavlja, a ne zvijezda večeri
Svaka je pjesma uzdizala duh, usmjeravala nas prema Bogu i jedne prema drugima. Bilo je dizanja ruku, grljenja i, jednostavno, radosnih osmijeha. Toliko različitih ljudi okupljeno na jednom mjestu i usmjereno na Boga uistinu podiže čovjekov duh na jedinstven način.
Petar je dobro primijetio važnost ovoga dogadjaja: u Zagrebu je procvalo mnogo dobrih vjerskih sadržaja i događanja i Splitu je prijeko potrebno nešto ovakvo. Ali kao što je Maroje rekao nije dovoljno ostati na ovome. Potrebno je snagu koju smo primili pretočiti u djelovanje. Ući u kontakt s lokalnim zajednicama, sa svojom župom. Nositi (s) drugima ono što nam je kroz ovu večer dano kao milost.
Koliko su god veliko oduševljenje izazvali članovi Božje pobjede kad su se pojavili na pozornici, oni nisu bili središte večeri. Središte večeri je bio osobni susret s Bogom. Glazba je bila vrhunska, a vizualni dojam savršeno je upotpunjavao doživljaj, ali sve, baš sve je tu bilo samo u službi molitve. S vremena na vrijeme glazba se povlačila u pozadinu, a pojedini bi član zajednice poveo sve prisutne u molitvi da bismo se, ponovno, još otvorenijeg srca vratili slavljenju kroz pjesmu.
Osjećala se prisutnost Duha Svetoga
Tko je i ušao skeptičan ili suzdržan, ako je imalo odškrinuo vrata srca, do kraja se večeri potpuno oslobodio. Kroz zajedničku molitvu sve se više osjećala prisutnost Duha Svetog, sve se više ruku dizalo u zrak, sve se više srca otvaralo. Zajedništvo u Duhu bilo je posebno vidljivo kada se tisuće ruku diglo u zrak u molitvi za ozdravljenje i oslobođenje. Gdje su dvojica ili trojica u moje ime, ja sam s njima. A ovdje su tisuće u isto vrijeme bile pogleda usmjerena na Boga i Božja je prisutnost bila opipljiva.
U posljednju nas je molitvu uveo don Mirko Šakić, a zatim podigao ruku na blagoslov. U tom se trenutku začulo klapanje s tribina: mnoštvo ljudi koje je dotad sjedilo počelo se dizati na noge da prime blagoslov. Bio je to trenutak u kojem smo svi zastali i osjetili veličinu i svečanost ove večeri. Bili smo tu iz ljubavi i dubokog strahopoštovanja prema Bogu.
Na primjeru Božje pobjede učili smo o zajedništvu
Upravo kada smo se potpuno zagrijali, došlo je vrijeme za posljednju pjesmu. Bio je to (posebno za mališane) dugo iščekivani hit Jerihonske zidine. Hoće li dvorana izdržati ono što slijedi? Čim su krenuli prvi taktovi sav je onaj duh kojim smo se napunjali čitavu večer u trenu planuo i zapalio čitavu dvoranu. Ljudi su skakali, grlili se i smijali – osjetili smo puninu radosti zajedništva.
Zajedništvu nas je Božja pobjeda učila čitavu večer. Na susretu za medije su nam na pitanja o organizaciji istaknuli kako je ovdje čitava Božja pobjeda. Iako ćemo vidjeti samo jedan dio ljudi koji će biti izložen na pozornici, čitav niz od njih stotinjak je dao dio sebe da ova večer bude moguća. Nitko od njih nije bio tu samo kao on sam, nego kao dio zajednice. Zato je sve teklo kao dobro podmazani sat: kad duše dišu kao dio jedne cjeline, onda i tijela djeluju jedinstveno. To je Crkva. Zajedništvo Kristovih učenika poslanih da navješćuju evanđelje svakom stvorenju.
Zato kad smo se nakon “Krovova” puni energije i dojmova razišli, to nije bio kraj nego tek jedan novi početak. Dobili smo zadatke: živjeti svoj odnos s Bogom, živjeti u zajedništvu, biti Crkva. Uz važnu napomenu: “Ne zaboravite sutra otići na svetu misu!”
Emanuela i Katarina Matijaca – Žena vrsna
Foto: Marin Matijaca
