Kada nakon dvije godine konačno dobijete priliku otići sa suprugom u kino, pravi je izazov naći film koji vrijedi pogledati. Budući da smo „iznimne“ slučajeve izlaska u kino, kada bi djecu čuvali naši najbliži, koristili za Gospodara prstenova i Hobita, usuglasili smo se da to mora biti neki film vrijedan gledanja. U moru čarobnjačkih, hiperseksualiziranih i ispraznih filmova koji su se nudili, jedan je iskočio kao jasan izbor. Bio je to Greben spašenih, u originalu Hacksaw Ridge. Povratnički je to redateljski film Mela Gibsona koji je tek prije nekoliko dana imao premijeru u Hrvatskoj, a već ima izvrsne podatke gledanosti.
Greben spašenih je istinita priča o vojniku iz Drugog svjetskog rata
Za razliku od supruga, nisam došla s velikim očekivanjima. Neću uspoređivati film s drugim sličnim njemu: ratnim (Spašavanje vojnika Ryana) ili redateljskim (Hrabro srce, Apocalypto). Znala sam samo da me čeka istinita priča o vojniku iz Drugog svjetskog rata.
Naime, Desmond T. Doss (Andrew Garfield) dječak je odrastao u adventističkoj obitelji koju je snažno obilježio alkoholizam njegova oca i jedan nesretan slučaj hrvanja u kojem je Desmond umalo ubio svoga brata. Otac je u vrijeme radnje filma ratni veteran Prvog svjetskog rata, a brat je tek pošao u Drugi.
Desmond lako prelazi preko očevog stanja kada bi gunđao pa čak i kada je tukao brata i njega. No, kada bi otac nasrnuo na majku, osjetio bi snažan poriv za ubojstvom vlastita oca. U njemu se sve prelomilo kada je shvatio da i Božja zapovijed „Ne ubij!“ prati njegovu svakodnevicu. Tako osviješten odlučio se prijaviti u vojsku, ali kao bolničar – kako bi služio svojoj zemlji i narodu onda kada je najteže.
Gibson je uspio dočarati dosljednost i predanost koje imaju samo pravi, predani muževi
Onaj ljepši dio priče događa se kao dramska pozadina ove ratne. U 139 minuta Gibson je uspio osvojiti i mušku i žensku publiku! Doss se, naime, zaljubljuje u mladu medicinsku sestru (Teresa Palmer) i na uistinu nevin, prirodan i otvoren način joj prilazi – znajući, kako je rekao, da će ona biti njegova supruga. Film – za razliku od hollywoodskih “klasika” – donosi muškarca koji bez “igrica” i lažne muževnosti preuzima inicijativu, pomalo zbunjenog dječačkog osmjeha, ali postupcima u kojima se ne nazire požuda ili osvajanje, već čista zaljubljenost. Gibson nam u tih nekoliko kadrova predstavlja Desmonda toliko čisto i jednostavno, da ga morate simpatizirati. Posebno me dojmilo kako je preko dječačkog lika, pomalo zaigranog – uspio dočarati dosljednost i predanost koje imaju samo pravi, predani muževi.
Dosljednost je vrlina koja definitivno kroz film krasi Desmonda i prati ga na vojnom putu. Dok proživljava izrugivanja i nedaće zbog svog odabira, ne odustaje jer u bližnjemu ipak prepoznaje Božje stvorenje, a u kušnjama Božju volju. No, ta dosljednost nije posesivna navezanost na vlastite ideje, već predanost koja u trenutku i ono što je za njega nepotrebno (puška) u ratu koristi za spašavanje svojih bližnjih (strogog narednika kojega igra Vince Vaughn). Vojnik koji je u bitku išao golih ruku, upravo simbolično ukazuje na one ruke koje nama prečesto nedostaju. Ruke povjerenja, predanosti Bogu. Hrabre ruke koje tješe i liječe; ruke koje rade za Božju stvar.
Kakva to zloća mora obuzeti čovjeka da napadne nedužnog brata i oduzima mu život?
Rat je u Gibsonovom filmu toliko realno prikazan da me ostavio u šoku. Prvo sam se zapitala zašto ljudi započinju rat? A onda: kakva to zloća mora obuzeti čovjeka da napadne nedužnog brata i oduzima mu život? Nisam se mogla ne sjetiti, pogotovo ne u ovo vrijeme, ljudi koji su ginuli za moju slobodu. Koji su također golih ruku, s velikim pouzdanjem u Boga i po zagovoru Djevice Marije izvojevali pobjedu. Tu pobjedu svakodnevno slavim govoreći svoj materinski jezik i krećući se slobodno svojim rodnim gradom. Nakon ovog realističnog prikaza bitke još više cijenim i volim svakog čovjeka koji je svoj život nesebično stavio ispred života malenih, nemoćnih… svojih bližnjih.
„Bože, pomozi mi spasiti još jednoga!“
Doss je dao najsnažniji primjer u najtežem trenutku. Kada se zbog opetovanih gubitaka ljudstva pozvalo na povlačenje, on je pod okriljem noći spasio 75 ranjenika od sigurne smrti te osigurao ljudstvo za konačnu bitku na Hacksawu. Spašavao je i neprijatelje, a svakoga je morao spustiti niz visoku liticu na kojoj se bitka odvijala. Stavljajući svoj život u opasnost stalnim povratkom u rovove, šaputao je: „Bože, pomozi mi spasiti još jednoga!“ Bez ispaljenog metka ovaj je vojnik dobio Medalju časti.
Da priča nije istinita, „utješila“ bih se time da u Hollywoodu ionako sa svime pretjeruju i od svega rade nemoguće. Ali znajući da je ovo film sniman po svjedočanstvima preživjelih i zavoljevši tu predanost glavnog lika za druge, stalno sam razmišljala bi li ja bila toliko nesebična i kako bih postupila. Izuzetna napetost i nešto više od puke emotivnosti dalo mi je poticaj da bar u svojoj svakodnevici nekome tko je na izmaku snaga nesebično pružim ruku.
Na koncu (da ne odam baš sve), film je vrijedan subotnjeg iznimnog izlaska. Snažan, uvjerljiv i poučan. Ako se nađete u prilici pogledati ga – svakako preporučujem!
Ivana Foretić – Žena vrsna
Foto: Youtube
