Duhovna se pričest sastoji od goruće želje za primanjem Isusa u sakramentu i sjedinjenja s Njim kao da je On zapravo primljen sakramentalno. Mnogi sveci i blaženici zbog različitih situacija nisu bili u nekom dijelu svoga života u stanju primati euharistijskog Isusa, ali su Ga zato primali u duhovnoj pričesti više puta dnevno. Neka nam budu primjer koji ćemo slijediti!
„Duhovna je pričest veliko blago; zato je ne izostavljajte jer tako govorite Gospodinu koliko Ga volite.”
– Sveta Terezija
Neki izvori spominju blaženu Agatu od Križa kao primjer odane duše koja je po 200 puta na dan primala duhovnu pričest jer je snažno osjećala čežnju da uvijek bude sjedinjena s euharistijskim Isusom. Njezin duhovnik ju je naučio duhovno se pričestiti te je rekla kako bez toga ne bi mogla živjeti.
„Da bismo što bolje i ispravnije primili Krista u sakramentalnoj pričesti, vrlo je korisno često činiti duhovnu pričest.”
– Sveti Petar Faber
Veliki sveci naše Crkve o duhovnoj pričesti
Sveti Padre Pio je opisivao kako svako jutro osjeća kao da neka nadmoćna sila vuče njegovo srce prije nego što se sjedini s Gospodinom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Osjećao bi ogromnu žeđ i glad prije nego što bi primio Tijelo Kristovo tako jako da je čudo što nije umro od tjeskobe. Ta glad i žeđ ne bi se smanjivale kada bi primio Tijelo, već su se neprestano povećavale. Njegovo bi se srce sjedinilo sa Srcem Isusovim i više ne bi tukla dva, nego jedno srce.
Ako smo lišeni sakramenta pričesti, sveti Ivan Marija Vianney savjetuje da se duhovno pričešćujemo koliko god možemo – to možemo činiti svakog trenutka, samo trebamo imati goruću želju za primanjem dobrog Boga. Pričest je duši poput puhanja vatre koja kreće izgarati, ali još uvijek ima puno vruće žeravice; puhnemo i vatra ponovno gori. Nakon sakramentalne pričesti, kada osjetimo da smo uronjeni u Božju ljubav, smjesta se obratimo duhovnoj pričesti. Kada ne možemo ići u crkvu, samo se okrenimo tabernakulu jer nas niti jedan zid ne može rastaviti od dobrog Boga.
Sveti Josemaría Escrivá je naučavao da su duhovne pričesti izvori milosti koji pojačavaju Božju prisutnost. Savjetovao je da to prakticiramo često te da ćemo jače osjećati Božju prisutnost i zajedništvo s Njim u svojim životima. Osim toga, savjetovao bi da ne zaboravimo govoriti jednostavne riječi poput: „Isuse, volim Te!” te se duhovno pričestiti barem jednom dnevno kako bismo okajali sva svetogrđa koja On trpi jer želi biti s nama.
Sveci i blaženici koji su u nekom trenutku života bili lišeni sakramenata iz različitih razloga te su često primali duhovnu pričest
Sveta Klara Asiška (1194. – 1253.)
Pred kraj svoga života sveta je Klara bila prikovana uz krevet zbog bolesti i nije mogla prisustvovati svetoj misi. Godinu prije nego što će umrijeti, na Badnjak, 58-godišnja Klara žudjela je poći na misu u baziliku svetog Franje, no zbog svoje slabosti nije mogla napustiti svoju sobu. Unatoč tome što joj je soba bila udaljena gotovo 2 kilometra od bazilike, sveta je Klara gledala misu na zidu svoje sobe kao mi danas! Gledala ju je u obliku projekcije i to tako detaljno da je mogla vidjeti koji su fratri bili prisutni. Zato je sveta Klara zaštitnica televizije.
Sveta Juliana Falconieri (1270. – 1341.)
U dobi od 70 godina sveta je Juliana oboljela od teške i neizlječive bolesti želuca te nije mogla zadržati niti čestice hrane. Bila je posve lišena utjehe primanja Tijela Kristova koje nije mogla primiti čak niti kao popudbinu (viaticum) koja je posljednji sakrament kršćana. Toliko je zbog toga tugovala da se činilo kako će umrijeti od tuge.
Njezin joj je ispovjednik udovoljio tako da joj donese Presveti Oltarski Sakrament blizu nje. Nato Ga je ona obožavala u prostraciji u formi križa te je njeno lice tada zasjalo poput anđelova. Zamolila je svoga ispovjednika da dodirne Presveto svojim usnama što joj nije dopustio. Sljedeće ga je zamolila da stavi veo preko njenih prsa koja žude za Isusom i da položi Presveto kako bi barem svog Isusa primila u duhovnoj pričesti. Želja joj je ispunjena, a čim je Presveto dotaklo njena prsa, sveta je hostija iznenada nestala i više je nisu mogli pronaći. Trenutak nakon toga sveta je Juliana napustila ovaj svijet s osmijehom na licu.
Blažena Ivana od Križa (1481. – 1534.)
Blažena Ivana od Križa rođena je na blagdan Našašća svetog Križa, 3. svibnja 1481. nedaleko od Toleda u Španjolskoj. Od rane dobi pokazuje znakove buduće svetosti. Majka joj umire u dobi od 10 godina, a ona preuzima majčine poslove i to vrlo spretno. U dobi od 14 godina otac je želi udati za uglednog mladića na što ona ne pristaje te bježi od kuće prerušena u mušku odjeću. Stigla je u Kubu koja je nekoliko sati udaljena od njena rodnog grada te se presvukla u svoju odjeću koju je ponijela sa sobom. Tamo je zatražila prijem u trećoredski samostan. Na petnaesti rođendan odjenula je habit, a sljedeće godine na isti dan položila je zavjete te uzela naziv Ivana od Križa zbog svetkovine blagdana Našašća svetog Križa.
Udvostručivala bi si mrtvljenja i molitvu te je zbog toga trpjela mnoge nepravde i loša postupanja svojih sestara koje su se kasnije pokajale kada su uvidjele koliko su joj zla nanijele. Postala je čak i poglavaricom samostana, no i tada su rogoborili protiv nje iako je jako promicala duhovno i vremenito blagostanje samostana. Osim duševno, trpjela je mnogo i fizički za što se zapravo i molila – da joj Gospodin da više patnje.
Posebnu je pobožnost imala prema Presvetom Oltarskom Sakramentu. Vruće je čeznula za svetom pričešću koju bi rado primala svaki dan. No to nije bilo moguće zbog običaja onog vremena i zbog želje njezina ispovjednika. Zbog toga je bila još revnija u duhovnoj pričesti. Štoviše, njezina gorljiva želja vodila ju je da se duhovno pričešćuje gotovo svaki sat u danu. Tako se osjećala čudesno ojačanom da bi ponekad viknula: „O, moj Bože, ako puka želja za Tvojim najsvetijim Tijelom ima tako čudesne učinke, kakvu tek snagu mora dati sakramentalna pričest!”
Preminula je u 54. godini baš na blagdan Našašća svetog Križa (1534. godine).
Sveti Isaac Jogues (1607. – 1646.)
Sveti Isaac Jogues bio je misionar u Sjevernoj Americi gdje je evangelizirao Indijance. Možemo pretpostaviti da je bio spreman na mučeništvo, ali ne i na to da će biti lišen slavljenja euharistije. Naime, pripadnici jednog indijanskog plemena su ga zatočili i mučili odrezavši mu palac i kažiprst. Kao takav nije mogao slaviti misu jer se po tadašnjim pravilima hostija smjela držati samo palcem i kažiprstom. Kasnije je dobio posebnu dispenziju kojom mu je omogućeno slavljenje euharistije.
Dok je bio u zatočeništvu, tijekom 17 mjeseci, sveti Isaac Jogues nije mogao ispovijedati, slaviti ni pohađati misu.
Sveti Marko Ji TianXiang (1834. – 1900.)
Ovo je jedan poseban svetac koji je bio ovisnik o opijumu. Njegov ga ispovjednik nije htio odriješiti grijeha dok se ne riješi ovisnosti što znači da nije mogao ni primiti sakramentalnu pričest. Sveti Marko Ji TianXiang mučio se 30 godina s ovisnošću i ustrajao u vjeri, iako su mu sve to vrijeme sakramenti bili uskraćeni. Shvatio je da je mučeništvo jedini način da bude spašen pa se upravo za to i molio. To mu se na posljetku i ostvarilo.
1900. godine podignut je Bokserski ustanak usmjeren protiv kršćana u kojem je zarobljen Marko Ji TianXiang, njegov sin, dvije snahe i šestero unučadi. Dok su ih vukli u zatvor gdje ih je čekala smrt, jedan ga je unuk upitao: „Djede, kamo idemo?”, a on je jednostavno odgovorio: „Idemo kući.” Svoje je krvnike molio da njega ubiju zadnjeg kako nijedan od devet članova njegove obitelji ne bi umro sam. Tako je stajao pored svakoga od njih u trenutku kad su ih obezglavili. Sam je otišao u smrt pjevajući Lauretanske litanije.
Kanoniziran je kao svetac ne samo zbog svog mučeništva, nego i zbog desetljeća nepokolebljivog slijeđenja Isusa čak i u odsustvu sakramenata.
Službenica Božja Marica Stanković (1900. – 1957.)
Iz novije hrvatske povijesti imamo jednu vrsnu ženu, blisku suradnicu naših blaženika Ivana Merza i Alojzija Stepinca – službenicu Božju Maricu Stanković. Zbog svog istaknutog katoličkog djelovanja, našla se na meti komunističke vlasti koja ju je na koncu uhitila i osudila na pet godina zatvora u ženskom logoru u Požegi. U tih je pet godina bila lišena sakramenata. Iza sebe je ostavila potresna svjedočanstva u kojima pripovijeda s kolikom je boli i tugom čeznula za njima. O tome je detaljno pisao bitno.net. Marica Stanković umrla je na glasu svetosti 8. listopada 1957.godine.
Blažena Laurentia Herasymiv (1911. – 1952.)
Poput brojnih drugih katolika u nacističkim koncentracijskim logorima, blažena Laurentia Herasymiv provela je posljednje mjesece svoga života bez sakramenata, bez popudbine (viaticum) i posljednje ispovijedi. Uhićena je jer se nije željela odreći svoje Crkve i vjere. Poslana je u Sibir zajedno s još jednom blaženicom, Olympiom Bidom. Tamo su i preminule od posljedica komunističkog mučenja. Dok je bl. Laurentia umirala, molila je i u deliriju dozivala euharistijskog Isusa: „Isuse, ne želim umrijeti bez tebe!” Nakon dvije duge godine bez sakramenata, umrla je potpuno sjedinjena s Isusom.
Suzana Džeko – Žena vrsna
Foto: Z I – Unsplash
