Volim sve što mi se događa pokušati sagledati iz Božje perspektive, igrajući se pogađanja o tome što me s danom situacijom htio naučiti, kako ju je iskoristio i okrenuo na dobro. Nisam sigurna koliko uspješno to činim, ali samo to promišljanje naučilo me nekoliko stvari. Primijetila sam da u svakoj priči uvijek ja imam glavnu ulogu, dok su drugima dodijeljene sporedne uloge. Ako sebi dodijelim „dobre” karakteristike, ujedno stvorim i dojam da su drugoj osobi pripisane one manje poželjne karakteristike. Zaboravljam da Bogu nisam dragocjena samo ja, stalo mu je do spasenja svake osobe. Za svakoga je od nas prolio svoju krv.
Kada promatram situacije u svom životu, uvijek gledam što Bog po njima meni poručuje
Dobro je gledati na život kao poligon za svetost i svaku situaciju kao priliku da me Bog po njoj približi sebi, ma kakva ona bila. Tako jaram postaje sladak, breme lako, a sve malo jednostavnije za prihvatiti iz Božje ruke sa zahvalnošću. Gubi se maksima traženja ugode jer i težina najednom poprima smisao. Međutim, u svakoj toj situaciji koja nas oblikuje obično su prisutne i druge osobe. Bog nas po zajedništvu s ljudima oblikuje za vječno i savršeno zajedništvo s njim.
Ponekad se možda čini da su svim tim drugim ljudima dodijeljene sporedne uloge – po njima mene Bog želi nešto naučiti.
Koliko je divna misao i spoznaja da je Božja ljubav osobna, da me Bog poznaje, da me ljubi i da je spreman boriti se za moju dušu vjerojatno i više nego ja sama, toliko je zastrašujuće da istu tu divnu spoznaju lako mogu pretvoriti u sebeljublje i egoizam ako zaboravim da On poznaje, ljubi i bori se za spas svake duše – ne samo moje. Tako je teško ponekad to prihvatiti! Tako je teško srcu shvatiti da ne treba biti ljubomorno.
Ako zaključim da sam ja žrtva, onaj drugi je neminovno krivac – a nije baš tako
Ponekad zbog te težine pa i nemogućnosti prihvaćanja da me Bog ljubi u potpunosti i da Njegova ljubav za druge ne umanjuje ljubav za mene, dolazim do krivih zaključaka. Pokušavam natjerati Boga da bira strane. Ne mogu shvatiti da On istovremeno može biti na mojoj strani i na strani osobe koja mi se u danoj situaciji čini kao suparnik.
Propustim primijetiti da mi je ta osoba zapravo vrlo bliska. Poput mene stvorena je na sliku Božju i postavljena u svijet. I ona se bori za ostanak u zajedništvu s Bogom. Ali, ne bori se protiv mene. Bori se protiv grijeha. I ona je na poligonu kojim je Bog oblikuje za svetost. Bog koristi ovu situaciju i za njeno dobro, ne samo moje.
Ako to zaboravim, padam u napast zaključivanja da sam ja žrtva, a ona neminovno krivac. Onda je Bog sigurno na mojoj strani. Ali, dovoljno je da samo na trenutak pokušam ući u njezine cipele i primijetit ću vjerojatno obrnute postavke. Na čijoj je onda strani Bog?
Možda smo ipak obje žrtve? Žrtve onoga koji pod svaku cijenu želi razoriti zajedništvo ljudi među sobom i s Bogom. Žrtve jedinog pravog Neprijatelja. Taj mali trik ulaženja u tuđe cipele može mi pomoći ugasiti laž da se sve vrti samo oko mene i približiti me spoznaji da nisam samo ja ljubljena, već smo svi ljubljeni.
Bog je na našoj strani u borbi protiv zla. Nije na mojoj strani u borbi protiv drugog čovjeka. Njega zanima samo naše spasenje, za razliku od nas koji se zatrpavamo nebitnim stvarima i izmišljenim problemima.
Ljudi koji su mi stavljeni na put nisu sporedne uloge u mojoj priči
Kada tako posložim stvari, puno je lakše i oprostiti. I to ne onako svjetovno – oprostim, ali ne zaboravim. Lako je oprostiti i opravdati. Oprostiti i ljubiti. Oprostiti i biti još bliži onome tko nam se činio dalek.
Zaista, svatko od nas ima svoju priču i sve se priče odvijaju paralelno, sve su isprepletene i utkane u povijest spasenja. Jesam nositelj glavne uloge u priči svog osobnog spasenja, ali nisam jedina. Svatko od nas nositelj je glavne uloge, a priče nam se isprepliću. Sporedne uloge nisu dodijeljene. Sve je priča nevjerojatne ljubavi čovjeka i Boga.
Najnapetija, najneobičnija i najuzbudljivija priča ikad napisana.
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Priscilla Du Preez – Unsplash
