U jeku aktualnih događanja i još uvijek neriješenog pitanja zakona o pobačaju, donosimo tekst koji sabire zanimljive poglede kršćanske literature o navedenoj temi. Ako poželite proširiti svoje znanje i argumente o temi pobačaja, zavirite među stranice predloženih naslova.
Ovih dana rasprava o pobačaju postala je nenadano aktualna u hrvatskom javnom prostoru, potaknuta izjavom jednoga od predsjedničkih kandidata, na koju su reagirale mnoge javne osobe, izražavajući svoje protivljenje toj izjavi neočekivanom i nepristojnom gestom te potaknule dodatna pitanja.
Jedno od temeljnih pitanja kojima se treba uvijek iznova vraćati jest je li u slučaju pobačaja riječ o ljudskoj osobi ili nije. Ako je riječ o ljudskoj osobi, onda je abortus moralno nedopušten i ubojstvo nevine osobe. Ako nije riječ o ljudskoj osobi, čini se da je sve dopušteno i da je riječ o pravu žene (i muškarca?) na izbor.
O pobačaju u aktualnoj literaturi
U knjizi Nepobačeni Sokrat, koju je napisao američki profesor filozofije na Boston Collegeu i autor niza knjiga iz područja filozofije i kršćanske teologije Peter Kreeft, pojavljuju se pitanja oko kojih se odvija cijela rasprava: Je li pobačaj pravo žene? Kada počinje ljudski život? I konačno, trebamo li ozakoniti moralnost?
Knjiga je pisana u obliku dijaloga koje je Kreeft napisao zamišljajući da se antički filozof Sokrat pojavljuje u današnjoj Ateni i raspravlja s protivnicima o pitanjima i argumentima vezanima uz abortus.
Pisana britko i oštroumno, ova knjiga pomoći će svakome da produbi razumijevanje pobačaja i oboruža se i za raspravu, budući da dotiče mnoge tipične prigovore i argumente u raspravi o pobačaju.
Na kojem mjestu prioriteta nam je pitanje pobačaja
Polemika o pobačaju i spomenutoj izjavi potaknula je i pitanje djelovanja političara koji se deklariraju kao vjernici, no često imaju stavove oprečne nauku Katoličke Crkve kojoj pripadaju, i to vole istaknuti. Upravo vezano uz temu pobačaja njihovi su stavovi upitni, katkada i kontradiktorni.
Ali nije li i u tim pitanjima, kao uostalom u svemu, važno slijediti vlastitu kršćansku savjest, a ne glavnostrujašku misao kojoj su trenutno puna usta ljudskih prava koja vrlo često idu nauštrb onih kojima su ta prava potpuno oduzeta – nerođene ljudske osobe oba spola i svih boja kože? Katolički nauk o pobačaju, primjerice, poznat je i obvezujuć za sve vjernike. Pobačaj je “zločin i uvijek označuje osobito teški moralni nered; daleko od toga da bi bio pravo, on je više žalosna pojava koja pridonosi širenju mentaliteta protiv života, opasno ugrožavajući pravedni i demokratski suživot” (Kompendij socijalnog nauka Crkve, 233).
Dužnost Crkve jest poučavati i upozoravati pa i o pobačaju
Crkva naučava i o ispravnom odnosu vjernika i ponašanju u političkim stvarima. Daleko od toga da Crkva otvoreno podupire pojedine političke opcije ili se aktivno angažira u politici; riječ je o tome da učiteljstvo Crkve želi “poučavati i rasvjetljavati savjest vjernika, osobito onih koji sudjeluju u političkom životu, da njihovo djelovanje bude uvijek u službi cjelovitoga promicanja osobe i općeg dobra” (Kompendij socijalnog nauka Crkve, 571).
Djelovati u svijetu možemo jedino pod Kristovim nadahnućem
Ako smo, dakle, političari, i općenito kršćani u društvu, zar ne bismo trebali dopustiti Kristu da nadahnjuje naše misli i djelovanje? Zar ne bismo trebali živjeti Isusove riječi, onako kako najbolje možemo, osobito u ovom svijetu i društvu u kojem smo pozvani biti grad na gori, svjetlo svijeta i sol zemlje?
Knjiga Kršćani u društvu koju je napisao Enzo Bianchi, utemeljitelj i prior Monaške zajednice iz Bose, govori o tome tko je kršćanin i skup je autorovih promišljanja o pitanjima koja se tiču teme “kršćana u društvu”. Enzo Bianchi nastojao je izoštriti svoj kontemplativni pogled i prenijeti ga u situacije koje je imao priliku doživjeti, jer kontemplativan čovjek nije onaj “koji zazire od ljudskog društva pa na ljude gleda svisoka, dok se s druge strane u potpunosti zadubljuje u Boga, nego čovjek koji, trudeći se čvrsto gledati u Isusa kako bi razabrao njegovu volju, nastoji sagledati ljude i događaje putem samog Božjeg pogleda, koji je pogled milosrđa i pronicanja” (str. 5). Takav pogled potreban nam je u društvu u kojem smo kao kršćani pozvani raditi za opće dobro.
Tihana Pšenko Miloš – Žena vrsna
Foto: Kršćanska sadašnjost
