Najopasnija stvar za brak je kada muž i žena jedno od drugog očekuju da ga drugi usreći i razumije – potpuno i svakodnevno. I kada toga nema, onda je katastrofa.
A drugi jadan to ne može. On bi to rado učinio, ali ne može. Nijedan čovjek to ne može.
I onda krene gorčina i jad, godine kukanja, samosažaljenja, ogovaranja, vrijeđanja, ponižavanja, pljuvanja, varanja, maštanja o drugom/drugoj, godine gdje jedno uz drugo živimo kao oženjeni samci i čekamo da “odrobijamo” život…..
Bog je staromodan, a mi smo moderni
“Svačija žena valja, samo moja aždaja, svačiji muž dobar, samo je moj lijena konjina” – i ostali epiteti iz lepeze osjećaja ogorčenosti i prevarenosti. I vrhunac svega – razvod braka – kaže “nije moj tip, ne odgovaramo karakterima, nije moja srodna duša, razišli smo se, udaljili smo se” i ostala, da prostite, prenemaganja…
A sve je od početka na lošem temelju postavljeno – još za vrijeme hodanja na mjesto Boga postavili smo čovjeka. Jer Bog je staromodan, a mi smo moderni. Bog je za stare podjetinjele bakice koje u nečem iracionalnom utjehu traže, a mi smo tako mladi i pametni i obrazovani i sve znamo i sve vidimo. I zaljubljeni smo. I sretni. I Bog nam ne treba, ne gnjavi više s tim…
Moj momak je savršen, moja cura je savršena. Pa se zabavljamo, mladi smo. I čudimo se drugima koji ne uspijevaju u svojim vezama i brakovima i smatramo ih blesavima i zaostalima, jer ljubav je tako jednostavna. Ispaljujemo parole kao “all you need is love” i pri tom mislimo na ljudsku ljubav, jer Božje ljubavi u našoj jednadžbi nema.
I tako to ide. Na mjesto Svemogućeg Boga postavimo jadnog čovjeka pa se onda čudimo kako nas je u prvoj stresnoj situaciji taj naš bog gorko prevario, razočarao, ostavio, zaboravio… Pa onda izgubimo svaku nadu i vjeru i postanemo hodajuća jadikovka.
Sva očekivanja u braku
Odbacujemo ono: „Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene“. Bog nam govori da nas jedino On može usrećiti i da se pouzdamo samo u Njega, a mi kažemo NE!, slobodno i svjesno odabiremo neposluh. Bog nas toliko cijeni i ljubi da poštuje naš odabir, ali i kao pravi Otac, čeka naše obraćenje i kroz život nas neprestano poziva sebi. Bog nam govori stalno – kroz ljude i kroz situacije u kojima se nalazimo. Čut ćemo Boga jedino ako ga želimo čuti – opet sloboda izbora koju nam Bog daje.
A zapravo je sve tako jednostavno – sva očekivanja u braku trebaju biti jedino u Kristu. Od Krista se očekuje potpuna ljubav, mir i sreća, jer jedino nam Bog može to dati kada mu otvorimo svoje srce u potpunosti.
U Kristu se jasno vidi kako treba živjeti brak. Krist se u potpunosti dao za nas. Ne za sebe. Ne za svoje gušte, ne za “vrijeme za sebe”. Kristovo jedino “vrijeme za sebe” je bilo vrijeme molitve u samoći, vrijeme susreta s Ocem.
Ljubav nije osjećaj, ljubav je odluka
U braku treba gledati što ja mogu učiniti za drugoga, a ne čekati što će drugi učiniti za mene. U braku se treba natjecati u ljubavi i nastojati uvijek činiti sve za dobro drugoga, pa makar drugi u tom trenutku svojim ponašanjem to uopće nije zaslužio. Jer – ljubav nije osjećaj. Ljubav je odluka.
Ljubiti drugoga vrlo često znači donijeti odluku da ću prešutjeti u trenutku kada drugi svojim ponašanjem realno zaslužuje nogu u guzicu. Kada izrečena riječ može samo doliti ulje na vatru, valja prešutjeti i pričekati pravi trenutak za reći istinu.
Dobro je za brak svakodnevno se podsjetiti: Dajem li ja sebe u potpunosti za svoju ženu/za svoga muža ili prvo tražim svoje gušte? Očekujem li pohvalu od žene/muža za nešto što sam učinio ili sam spreman i na to da ću često biti odbijen? Očekujem li to da ću utjehu i razumijevanje uvijek iznova pronaći jedino u Kristovoj bezuvjetnoj ljubavi koja me jedina ljubi i prihvaća onakvog kakav jesam, sa svim vrlinama i manama, sa svim grijesima i ranama, sa čitavom mojom prošlošću, ma kakva ona bila?
Ivan Radoš – Žena vrsna
Foto: Candice Picard – Unsplash
