“Poštuj oca svoga i majku – to je prva zapovijed s obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na Zemlji!”. (Ef 6,1-3) Često mi se čini da na ovom području veliki problemi nastaju prvenstveno zbog nedefinirane terminologije, krivih postavki i shvaćanja što uopće znači poštovati nekoga. Kada se kao djeca učimo četvrtoj Božjoj zapovijedi poštuj oca i majku zapravo nam se nametne otprilike ovakvo razmišljanje: “Učini sve što ti otac i majka kažu i bit će ti dobro”. I u ogromnoj većini slučajeva za djecu je ovo tumačenje potpuno ispravno i jedini način da ih se u ranoj dobi očuva od zla te izvede na pravi put. Ali ovo vrijedi dok su djeca mala i možda do rane adolescencije.
Problemi nastaju ako roditelji dijete ne nauče vještini donošenja samostalnih odluka i preuzimanju odgovornosti za njih. Mlada osoba tada ostaje na dječjem nivou razmišljanja i ulazi u zrelost s podsvjesnim uvjerenjem da su otac i majka oni koji za njega misle i za njega donose odluke. Poštovati roditelje postaje sinonim za činiti sve što ti roditelji savjetuju i kažu. Međutim, do ogromnih problema dolazi kada osoba uđe u brak s takvom krivom slikom ove predivne Božje upute i zapovijedi koja u sebi sadrži obećanje našega Stvoritelja za našu dobrobit.
Što znači poštovati drugoga?
Postavlja se pitanje kako postupiti i što učiniti, kako poštovati roditelje, a da ih ne odbacimo zbog neslaganja s njihovim mišljenjem ili planovima za naš život. Što uopće znači poštovati ili poštivati nekoga? Poštovati nekoga zapravo znači biti slobodan od želje za mijenjanjem drugoga, bez obzira koliko taj drugi može biti u krivu i kakve je sve gluposti u stanju izreći. Kada druga osoba osjeti da je želimo mijenjati, ona to doživljava kao odbacivanje, neprihvaćanje i nepoštovanje. Poštovati drugoga znači prihvatiti ga baš onakvog kakav jest, sa svim njegovim vrlinama i manama, nikada ga ne odbaciti u srcu, biti tu za njega, biti mu pristupačan sada i odmah. Tek kada se ljudi oko nas osjećaju prihvaćeno i poštovano, tada oni sami u srcu dobiju poticaj za promjenom. Iskra se zapali i u dubini njihovog srca polako počinje istinska, dubinska promjena.
Poštovati roditelje, ali slobodno donositi odluke
Poštovati roditelje u braku znači do kraja dopustiti roditeljima da kažu sve što misle, čuti njihov savjet, bez obzira što se ne slažemo s njim, ne prekidati ih u razgovoru, bez obzira koliko nam blesavo može zvučati to što govore, ali svaku odluku donositi potpuno samostalno i u slobodi, a posebno u dogovoru s bračnim drugom. Mi možemo poštovati roditelje i učiniti da se oni osjećaju poštovano, a istovremeno se možemo slobodno izraziti, zauzeti svoj stav i donositi potpuno drugačije odluke od onih koje su nas oni savjetovali. Ključ je u toj slobodi od želje za mijenjanjem druge osobe, u ovom slučaju naših roditelja. Teško je, ali je moguće. Da nije, Bog to od nas ne bi ni tražio.
Prihvatiti roditelje onakve kakvi jesu….
Ono gdje najčešće činimo grešku je da roditeljima, s čijim savjetima se ne slažemo, ne dopuštamo niti da ih iznesu, prekidamo ih na pola rečenice, odbacujemo ih ili čak izrugujemo. Na taj način u njima ubijamo duh, a na sebe navlačimo suprotnost od onoga što se zove da ti bude dobro i da živiš dugo na zemlji. Tako ulazimo u kršenje iduće Božje zapovijedi koja glasi Ne ubij! te na sebe i svoj život navlačimo teško breme zamjeranja, zahlađenja odnosa, udaljavanja i nepraštanja. Ni fizičko razdvajanje pa ni preseljenje na drugi kraj svijeta ne može izliječiti muku našeg srca, bez obzira koliko je mi trpali pod tepih. Sve je povezano, svi smo povezani u Bogu.
… ali odlučno postaviti granice i preuzeti odgovornost za svoju obitelj
Što učiniti i kako izaći iz takvog lošeg obrasca u komunikaciji? Potrebno je u hrabrosti, svaki dan iznova, zauzimati svoj stav u ljubavi i blagosti bez obzira kako se iznutra osjećali i koliko se bojali reakcije s druge strane. Vježbati se u postavljanju granica, samostalnom donošenju odluka i učiti se biti slobodni te s bračnim drugom hrabro i odlučno preuzimati upravljanje vlastitim životom i vlastitim brakom. Ne dopustiti ni roditeljima ni ikome drugome da na bilo koji način upravlja našim brakom, ali istovremeno svima dopustiti da se izraze i da iznesu svoje srce, jer to je veliko djelo ljubavi i milosrđa koje mijenja ovaj svijet i čini ga ljepšim i boljim mjestom.
Tek preuzimanjem potpunog vodstva nad vlastitim životom možemo istinski poštovati naše roditelje. Do tada to poštovanje roditelja nije ništa drugo nego obično kupovanje ljudske ljubavi i lažnog mira koje nikome ne čini dobro.
Najveća škola života je upravo škola odgovornosti
Sve ovo je bez Boga nemoguće. Bez našeg angažmana u vjeri, bez ulaska u dubinu Božje Riječi ostajemo na djetinjastom (ne dječjem!) shvaćanju svijeta. Nepreuzimanjem odgovornosti za vlastiti život otvaramo put velikom zlu, čije posljedice trpe i naša djeca i mi, htjeli to ili ne htjeli, bili toga svjesni ili ne. Najveća škola života je upravo škola odgovornosti, tu postajemo sveti, baš kroz prihvaćanje posljedica vlastitih odluka.
Isus želi našu suradnju, naš neprestani rad na sebi, jer tako jedino rastemo u ljubavi. Boriti nam je se hrabro, malo-pomalo preuzimati pedalj po pedalj vlastitoga života i postati upravitelji svih dobara koja nam je Gospodin podario na korištenje. A prvo i najveće dobro smo mi i naš vlastiti život. Na nama je hoćemo li zakopati darovane talente i tako polumrtvi provesti ostatak života ili ćemo ih iznijeti pred Isusa i dopustiti Mu da od našeg života napravi remek-djelo.
Život ili smrt – izbor je na nama.
Ivan Radoš – Žena vrsna
Foto: Micheile Henderson – Unsplash
