Teško je biti budan noću. To zna svatko tko je barem jednom to doživio. Dlanovi se znoje, tijelo drhti, napet si, oči vide puno bolje, uši čuju svaki zvuk, a mozak provjerava svaku opciju. Ubrzano disanje kao da se čuje još više i ometa te da se smiriš. Toliko si koncentriran na sve oko sebe da se više ne osjećaš dijelom svoje sobe. Strah više ne paralizira samo tvoje tijelo, nego počinje paralizirati misli. Ne možeš se pomaknuti i samo čekaš da dođe jutro ili to nešto od čega strepiš.
Kada snovi ne donose odmor
I tako ukrug. Svaki tjedan. Ne znaš što je gore, strah koji te prožima dok ne možeš zaspati ili snovi koji se pojave kada zaspiš. U jednom trenutku toliko želiš zaspati, a u drugom se budiš uplašen pokušavajući izbrisati slike koje su došle u snu. I znam, sa strahovima danju se još možeš i boriti… Ali što napraviti kada dođu u onom dijelu dana koji je stvoren da se odmoriš? Vjerujem da katkad nemaš snage, ali nitko te ne pita.
Znaš li odakle dolazi taj strah?
Vjerujem da te katkad ne razumiju i da ti govore: „Ajde, čega se više plašiš!?” Vjerujem da ti govore da nemaš razlog bojati se. Kao da ti to sebi već odavno nisi rekao, i to milijun puta. Vjerujem da ti katkad predbacuju i da ti se često smiju ili ih jednostavno nije briga za to. A ti i dalje, svaku večer, prolaziš isto i raduješ se kada odspavaš bar malo. Poznajem te. Nije ti lako. Sigurno si se pitao kako dalje, postoji li nešto što još nisi pokušao? Vidim te kako sjediš za računalom i puštaš onaj klip koji su pogledali svi tvoji prijatelji. Vidim kako te je strah, ali da ne bi bio odbačen, igraš onu igricu u kojoj je toliko nasilja. Vidim te kako čitaš onaj moderni roman, a navečer se pitaš otkud nadolaze sve te strašne slike. S jednom rukom se boriš protiv strahova, a drugom ih zoveš k sebi. I znam, morao si pogledati onaj horor jer svi već jesu. Svi su rekli da nije ništa strašno, da se ne plaše, pa zašto bi se onda ti plašio? I gledaš ga. I tvoje su misli ispunjene nerealnim slikama. A ti? Ti se i dalje pitaš kako. Zar je moguće da se to dogodilo zbog samo jednog videoisječka, slike, strašne priče, horora… I opet dolazi noć i ti ne možeš zaspati. Čak si i prestao imati doticaj sa strašnim stvarima, pa kako su slike u tvojoj glavi i dalje tako žive.
Pokušaj za pokušajem, ali ne uspijeva
Znam kako ti je. Godinama sam se borila s tim. Svaku noć. Cijelu osnovnu školu, srednju školu, fakultet… Pitaš se je li prestalo… Bude li ikad lakše ili se čovjek jednostavno navikne? Jesu li se snovi smirili ili samo ide još gore i gore? Pitaš se što sam sve pokušala… Razumiješ li sad da te razumijem? Znam kako je probuditi se usred noći s vriskom i uplakana. Znam kako je drhtati od straha kada se svjetlo ugasi. Znam sve reakcije tijela kada ostaneš sam kući, a noć se bliži. Pokušavala sam… Pokušavala sam govoriti one riječi koje su mi drugi govorili. Pokušavala sam zatvoriti oči i misliti o nečem drugom – nije uspjelo ili bar ne zadugo. Pokušavala sam samu sebe uvjeriti što je najgore što se može dogoditi i isplanirati sve korake unaprijed. Nije uspjelo. Pokušavala sam biti budna s upaljenim svjetlom – ne vrijedi. Pokušavala sam čitati knjigu da se uspavam – uzaludno. I čovjek poželi odustati i pomiriti se s činjenicom da je to njegov križ do kraja života. Ali, opet te kopka, kao da nisi već sve pokušao.
Za bojno polje treba biti spreman
Pokušavala sam se i moliti, ponavljati sve one molitve koje toliko znam napamet, ali u tom trenutku jedva da bih ih se sjećala. Zazivala sam ime Isusovo koji je svoju tjeskobu prolazio u Getsemanskom vrtu. Bilo je malo lakše. Onda sam odlučila. Ne možemo taktiku smišljati na bojnom polju. Za bojno polje se treba pripremiti. Počela sam danju skupljati snagu kako bih se navečer mogla boriti. I ne, nije rješenje da odspavaš preko dana. Uzela sam Bibliju u ruke i krenula čitati svaki dan barem 5 minuta i ohrabrivati se riječima koje tamo pišu. Uzela sam krunicu u ruke. Umjesto da pogledam film koji su drugi pogledali, molila sam krunicu i molila Gospu da me zakrili svojim plaštem. Odricala sam se svakoga straha, predavala ga na misi na koju sam nastojala ići svaki dan. Molila sam Boga da mi pomogne, jer ja više nisam znala kako ću. Svoje sam misli kroz dan ispunjala nečim dobrim, a ne nečim što je samo pogoršavalo moj strah. Krenula sam se ispovijedati i razgovarati sa svećenikom o tome. I on mi je pomogao. I molila sam. Puno sam molila. Čitala sam Bibliju i ohrabrivala se. Nije odmah prestalo. Međutim, nakon nekog vremena strah se smanjio, a snovi više nisu bili toliko česti. Ni sama se ne sjećam trenutka kada je potpuno nestalo. Prošlo je puno vremena da se više toliko ne plašim i da više nema noćnih mora.
Ne boj se!
Nekidan sam se opet probudila u strahu. Tko zna zašto… Možda samo da se sjetim kakav je osjećaj i da vama mogu uputiti ove riječi. Ne bojte se! Ima Netko tko vas čuva na svom dlanu. Ne bojte se, ima Netko tko je sve to prošao davno prije. Ima Netko komu je stalo do tebe i želi te slobodnog i neopterećenog strahovima. Ima Netko tko te želi vidjeti kako letiš i kako si radostan. I taj Netko ti želi pomoći, samo ga pitaj. Pokušaj! Otvori Bibliju, uzmi krunicu u ruke, otiđi na misu, ispovjedi se, podijeli svoj strah s osobom od povjerenja i ustraj. Slomit će se strah, obećajem ti. Za kraj ti ostavljam riječi pri ruci kada sljedeći put tvoje tijelo bude drhtalo:
„Sam Jahve ide pred tobom; on će s tobom biti; neće te zapustiti niti će te ostaviti. Ne boj se i ne dršći!” (Pnz 31, 8)
„Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ne dajem vam ga, kao što svijet daje. Neka se ne plaši srce vaše i neka se ne boji!” (Iv ,14, 27)
Autorica: Monika Kajinić – Žena vrsna
Foto: Jr Korpa – Unsplash
