Isus se rodio, prošao svijetom čineći dobro, na kraju nevin optužen iz ljudske zavisti i sljepoće srca, mučen, raspet. Za koga? Za mene, moje grijehe, moje slabosti, moje propuste. Za grijehe svakog čovjeka. Svih ljudi, svih vremena.
Isus reče i da je jedan Otac na nebesima svakom čovjeku, da nas je On stvorio iz ljubavi i da nas On ljubi. Vjerujem li doista Isusu? Ako smo posinjena djeca istog Oca, onda mi je musliman, židov, hindus, budist, agnostik i ateist… brat? Isuse, pa nisi valjda baš tako mislio… kako shvatiti veličinu Tvog čina ljubavi? Stoga stremim li zajedništvu ljudi, humanosti, čovještvu…?
Čovjek je slika, odraz svoga Stvoritelja
Znanost jasno pokazuje da je svaki čovjek neponovljiv dragocjeni biser. Niti jedan čovjek koji živi u ovom trenutku na zemlji nije isti, niti jedan čovjek koji je ikada živio i koji će ikada živjeti neće biti isti. Ako smo, dakle, Božja remek-djela, mi ne postojimo sami za sebe, već smo Božji odraz na bijelom platnu naše duše i tijela na kojem On projicira odsjev svoje ljubavi. No učinjeni grijeh zatamnjuje naše prirodno bijelo platno i taj odraz, ta Božja slika u nama, sve je nejasnija, sve zamagljenija. Ponekad isprana do neprepoznatljivosti. Ponekad čak zaogrnuta u „svetu“ religioznost i formu. Radije tvrdo pravo i optuživanje drugih nego pravda, ljubav i praštanje… Hvala ti, Bože, što nisam kao drugi ljudi, ili kao onaj tamo carinik… (usp. Lk 18,11-14) mjera je neprepoznavanja vlastitih slabosti.
Ako pogledamo Isusa, vidimo da on uopće nije religiozan. On se ne drži nikakve forme niti drži do zakona ljudskog doli Zakona Ljubavi! On je sav Božji – u postu i molitvi, u čovjekoljublju i opraštanju. Ne samo poslan da naviješta Očevu ljubav, Isus jest sama ljubav koja se razdaje za svakog čovjeka povijesti. Ne može biti duhovno zdravih ljudi na svijetu koji bi čuli o njemu, koje god vjere ili nevjere bili, a da ga ne bi barem poštovali ako već ne i voljeli. Jer Isusa – ljubav Stvoriteljevu – teško možeš ne-voljeti!
Kada zakoračim u grijeh, počinje se magliti Njegova slika u meni
Često je s nama kršćanima problem što mi Isusa ljubomorno želimo samo za sebe, a On je poslan svima. Želimo ga zaključati u tabernakul, a On je u tebi, u meni, u bližnjima. U svakom čovjeku, u svim stvorenjima. Želimo ga ostaviti u crkvi nedjeljom da nam ne uznemirava savjest preko tjedna. Ponekad se pravim važan pred svijetom kao da ga samo ja imam, a činim sve moguće grijehe i sablažnjavam one „vani“ kojima želim obraćenje. Onog trenutka kad sam u grijehu, nestaje Njegova slika u meni i ostaje mi samo slika jada, tjeskobe i prolaznosti. Iz praha stvoren, u prah se vraćam. Tko ne bi rado uzvjerovao u vječnost blaženu – ali tko će povjerovati glasniku koji sam ne sluša Glas?
„Postoje neki trenuci kad sam bio na udaru snažnih napasti protiv vjere. Tu se još rađaju sve te misli malodušnosti, nepouzdanja, očajavanja, čak i psovke.“
Padre Pio, Epistolario
Pa kad i sveci priznavaju teške osobne padove u vjeri (a ponizna Istina o sebi jest svetost!), kad pravednik sagriješi sedam puta dnevno – da se mi kršćani ne bismo uzoholili uvjerenjem o vlastitoj neporočnosti i stalnom smjeranju k Dobroti.
Kao dječja jednostavna duša, ako i nemamo snage za dugu molitvu, valja nam posjećivati Ga često pokleknuvši uz Njegovo ražareno ognjište ljubavi. U dugim danima zacijelit će nas grešne pečatom okrijepljene milosti – sakramentima – koje je ostavio putujućoj Crkvi na dar do Njegovog drugog dolaska.
Čuvajmo i pronosimo hrabro Njegovo svjetlo u tminama svijeta
Kada uživamo u ljepoti prirode, p(r)ogledajmo čiji su tragovi stvaranja u njoj. Kada susretnemo čovjeka, prepoznajmo Stvoritelja u njemu. Kad vidimo neko krasno umjetničko djelo ili čujemo božansku melodiju koja nas u trenu zadivi, zahvalimo za Duh. U slobodi djece Božje, kao braća i sestre na Njegovu ljubav pozvani, izgarajmo. Pronosimo hrabro Njegovo svjetlo u tminama svijeta.
„Jedini je put da sve posjedujemo – da se svega odreknemo!“
Sv. Ivan od Križa
Gospodin na našem putu k Njemu svjetlom hrabri naše korake i jasno nam ukazuje da „…hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu“ (usp. Iv 11,9-10).
On nas od iskona čeka, naš Svevremeni prijatelj nam svakodnevno šalje bezbrižno, nasmijano sunce u naše srce.
Tko to neće uzeti lijek kojeg mu je propisao liječnik da bi ozdravio već na ovom svijetu? Tko ne bi uzeo tu priliku i oživio od svojih dugogodišnjih nemoći? Liječnik naših duša ima lijek! Od danas, od ovog trena, odvažno poradimo, korak po korak s Njim, na slobodi čovjeka, društva, domovine i svijeta ovdje na zemlji. I velika će nam radost biti na nebesima.
Gospodin nas zove raditi na svojoj njivi. Za sebe nas je stvorio i naravno da su nemirna srca naša dok posve ne uronimo u Nj, prema pronicljivim riječima svetog Augustina. Budimo stoga kao zlatovezi protkani izmučenim rukama naših majki kojima su pozne godine oduzele snagu, ali ne i hrabrost, u stalnom produbljivanju ljubavi prema Stvoritelju i stvorenju.
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Pexels
Pročitajte ostala promišljanja istog autora ovdje.
