Svjedočanstvo: Dječja ljubav topi led odraslih uspavanih srdaca

dječja ljubav, svjedocanstva, zena vrsna

„Mama, kad će opet biti Gospin rođendan? To mi je bio najljepši rođendan. Kako je lijepa ona časna.” Tim riječima je u kuhinju ušetala moja najstarija djevojčica. I ne čekajući odgovor, poljubila me, uzela kolač i slikovnicu, mahnula i otišla u sobu. Kako je jednostavna dječja ljubav!

Bila je Mala Gospa. Taj dan se sve urotilo da ne idemo na večernju Misu. Muž je morao ostati duže na poslu. To je značilo duže pješačenje s tri djevojčice. Sve tri umorne, nervozne, pospane. Čak je puhao i jak vjetar. I on je kovitlao bujicu misli u mojoj glavi. Već sam se pravdala kako neću stići, kako neću moći izdržati, vidjela sam sve tri na sebi, punu crkvu prijekornih pogleda. Ma baš se sve posložilo da ostanem doma i da ih stavim u krevet i da jednostavno preživim. U masi sasvim (ne)opravdanih razloga zašto ne ići, čuo se i onaj jaki koji mi je dozvao u glavu – svaki put kad pobijedim samu sebe i odlučim se za dobro, plodovi i milost su neizbježni. A što može biti bolje, nego svoje djevojčice odvesti na svetu Misu, i to još na Malu Gospu.

Idemo na rođendan nekome zaista posebnom

U šarenilu isprepletenih niskih i visokih, ali ušima parajućih tonova, jedva se uspjelo razaznati njihovo – daj mi…ja bih…pusti me…uzmi me…gladna sam…žedna sam… – zazvonio je i moj glas: „Cure, oblačite se. Moramo na rođendan!” Moja četverogodišnjakinja i još malo pa trogodišnjakinja su prestale vrištati. Najmanje čudo je paralo i prostoriju i moj mozak vriskom. Hvala Bogu na dojenju! Sve muke su prestale; i njoj i meni.

Nastala je tišina od tri sekunde. To je bila prilika za reći: „Brzo se oblačite, da ne kasnimo. Danas je Gospi rođendan i idemo slaviti. Moramo na svetu Misu.” Nekako smo se uspjele obući. Muž je ušao na vrata. Budući da je najmanja curica zaspala, na vratima sam ju poput štafete predala njemu, u letu ga blagoslovila i trčećim korakom smo se nas tri uputile prema crkvi.

Slavljenica nas je dočekala raširenih ruku

Iako umorne, njihova mašta je bila neumorna. “Poslije mise ćemo puhati svijeće. Jest ćemo tortu. Pjevat ćemo pjesme.” Sve sam potvrdila i mozgala kako ispuniti te želje poslije mise. Ipak, rođendan je. I to ne bilo čiji, niti bilo kakav.

Učinilo mi se da je i vjetar postao prijateljski nastrojen. Odnio je teške misli, puhao je u leđa i brzo nas dopratio na crkvena vrata. Uspjela sam kleknuti i reći: „Evo nas, Majčice. Evo Tvoje dječice. Sretan Ti rođendan!” Neopisivi mir se spustio u moju glavu i srce. Moje djevojčice su sjele, nasmiješene, mirne. Nisam mogla vjerovati koju preobrazbu promatram. Čak sam uspjela čitati i jedno od čitanja. Poslije su mi šapnule: „Lijepo si čitala.”

Tada se pojavila časna sestra. Uvijek ozbiljna i hladna izraza lica. A meni tako draga. Kažu da je takvog i karaktera i srca. Kažu. A što kaže ona? „Poslije mise morate svratiti na kekse kod nas sestara”, rekla je bezizražajno i odlučnog glasa, kao da me poziva na optuženičku klupu, a ne u goste. Srdačno sam zahvalila i prihvatila govoreći da je to prilika reći djevojčicama kako nas Gospa zove na rođendan.

Misa je završila. Čekajući časne sestre, objasnila sam im da su bile predivne i poslušne na Misi i da je Gospa rekla da će dobiti kekse. Glasni i slatki dječji smijeh i pljeskanje ručica zaorilo se crkvom dok su se gasila svjetla, a gorjele svijeće na malom oltaru odakle se smiješila Gospa. Prišle smo oltaru, kleknule, izmolile Zdravo Marijo. Curice su poslale poljubac, a u tom je trenutku prišla ozbiljna časna i podigla ruku u znaku “stop”, poput prometnog policajca. Zatim je spustila dvije uistinu velike svijeće na klupu i rekla curicama da ugase. Radosti nije bilo kraja. U tišini srca zahvaljivala sam i za nju i za ove predivne trenutke.

Odmah sam objasnila kako je Gospa opet rekla da mogu ugasiti svijeće za njen rođendan. Naglasak je bio na riječima “njen rođendan”, čisto da im ne dođe poslije svake sv. Mise trčati po crkvi gasiti svijeće. Svašta tebe djeca nauče. Više nego ti njih, ponekad. A tako je bilo i sada.

Poljupci i blagoslovi koje pruža dječja ljubav

Otišle smo kod časnih sestara. Osim keksa, dobile smo bombone, sladoled. Pravi slavljenički štimung! Za pjesmu su se pobrinule djevojčice otpjevavši: „Duše Sveti, dobro došao u ovaj dan i ovaj dom. Tu nek sve bude po Tvom. Duše Sveti, mi Te trebamo.” Dugi, topli pljesak je bio nagrada.

Pošle smo doma. U dvorištu nas je dočekala spilja s kućicom, izvorom vode i većim Gospinim kipom. Mašta je opet proradila. Časne sestre i ja smo saznale da su u kući tata, mama, djeca i da Gospa čuva kuću. Unutra je i mali Isus, jer je još mali pa može ući. A sveti Josip je otišao na posao. I ozbiljna časna se nasmiješila. Ne baš jako, srčano kao mi ostali, ali se nasmiješila.

Pozdravile smo se i krenule, a curice su se zaletjele časnim sestrama u krilo. Jedna je viknula: „Da te ljubim”, druga: „Da te blagoslovim.” I tako su pali i poljupci i blagoslovi.
Naša časna je s puno topline, sjete, istovremene i radosti i tuge, iskreno rekla: „Nikad me nije ovako blagoslovilo niti jedno dijete.”

Dječja ljubav ima se nastaniti i u našim srcima

Naša časna radi s puno djece, s puno odraslih. I našoj časnoj sestri je s lica spala sva ozbiljnost i pojavila se srdačnost i radost. Sav led koji je godinama tu, nestao je u jednom trenutku. S jednim dječjim osmijehom i prvim korakom.

Da, prvim korakom koji je napravila časna. Možda će večeras doći tvoj muž ili tvoje dijete i reći da želi riješiti nesporazum s tobom, a ti ćeš odbiti, jer nije rečeno dovoljno toplo i srdačno i zaključit ćeš da mu nije stalo. Možda da ipak prestaneš analizirati intonaciju, izraz lica, poglede i pokrete i da jednostavno probudiš dijete u sebi. Znaš, ona časna je stvarno predivna.

Tog dana su mi moja djeca opet pokazala kako ljubav lomi sve okove. Svaki iskreni osmijeh, topla riječ skida svaku našu masku i vraća nam dječji duh radosti, voljenosti i željenosti i u srce i na lice. Probudimo u sebi dijete. Ostavimo po strani što drugi govore, otpustimo predrasude i poslušajmo što ima za reći onaj o kome se govori. Budimo djeca! Darujmo srdačni osmijeh, toplinu riječi, poljubac, zagrljaj i blagoslov. Tako je malo potrebno da nahranimo svoga bližnjega i zagrijemo njegovo srce, a time i svoje srce.


Slavica Kutnjak – Žena vrsna
Foto: TeiTo

Slavica Kutnjak

Supruga koja je napokon mužu za ljubav poslušala i odvažila se pisati. Majka šest djevojčica koje joj je Bog darovao ne zato što je sposobna, nego da je osposobi. Učiteljica koja je postala učenica kreativne Božje pedagogije. Zaljubljenica u lik i djelo Milosrdnog Isusa.