Moj muž je povratnik iz Australije. Došao je 1991. ovdje u Hrvatsku prepun ljubavi za domovinu i želje da je učini boljom i ljepšom. Želio je ovdje osnovati obitelj i ostati ovdje. Tako me i upoznao, spojila nas je zajednička prijateljica koja je znala da moje srce čezne za brakom i obitelji, a isto je prepoznala i u njemu. U početku smo se oboje opirali tom namještenom braku, kako ga sada u šali nazivamo. Ali Bog je imao plan za nas. Za pola godine smo se zaručili, a nakon godinu dana hodanja i vjenčali. U prvih šest i pol godina braka dobili smo petero djece.
Razmišljali smo o sterilizaciji i naišli na liječnika koji nam je otvorio oči
Bili smo prvi u svojoj obitelji koji su imali puno djece, svi su imali po jedno ili dvoje. Mi smo ih pet naredali. Svugdje smo bili čudaci. Zapali smo u krizu i počeli smo tražiti rješenja. U Australiji je sasvim normalno da muškarac pristupi sterilizaciji nakon što u braku sa suprugom dobije onoliko djece koliko su planirali imati. Tako smo htjeli učiniti i mi. Nismo to doživljavali kao grijeh, nismo se ni bavili tim mislima. Istražujući, shvatili smo da u Hrvatskoj uopće ne postoji ta opcija i plan nam je propao.
Također, dok smo se o tome raspitivali, moja prijateljica mi je pokušala nešto saznati od svog brata koji je liječnik, ali i vjernik. On mi je preko nje poslao poruku da to nije dobro, da kao vjernica trebam promisliti o tome i uvidjeti da to za mene ne bi trebala biti opcija. Tad smo mi počeli promišljati i tražiti podršku u Crkvi. I prije smo išli na misu, ali nismo dubinski promišljali o tome što znači biti Kristov.
Nismo imali puno djece jer smo veliki vjernici, dogodila nam se Božja milost
Podršku koja nam je bila potrebna smo pronašli u okrilju Opusa Dei. Sjećam se da nam je don Ramos rekao kada smo već zakoračili iz ove krize: „Pa možete vi imati i još jedno dijete!“ ponovio nam je to još jednom i zaista imamo sedmero djece. Dvoje ih je rođeno nakon te krize u kojoj smo tražili kriva rješenja, a Božjom milošću dobili podršku koja nam je bila potrebna. Vjerujem da nismo jedini – često krize rađaju obraćenje. Imamo puno poznanika koji su baš po krizama došli do mnogih spoznaja.
Ovo je priča o obraćenju. Svi misle da smo mi imali toliko djece jer smo veliki vjernici, ne – mi smo ih imali jer smo se radovali i vjerovali da je svaki novi život prekrasan. Ljudi danas nerijetko imaju problem da ne mogu začeti, mi smo imali problem što čim smo se mi pogledali, dogodilo bi se začeće. U jednoj godini sam rodila dvoje pa je prošla godina i rodila sam treće – u šest godina petero djece.
I nakon te prve velike krize koja je urodila obraćenjem, imali smo drugih kriza, ali uvijek nas je spašavala blizina Crkve. Ona nam je pravi korektiv, uvijek nas je vraćala dragom Bogu. Nebrojene smo nesuglasice riješili u ispovjedaonici i na duhovnim obnovama. Isto bih poručila i mladima koji su na početku – ne bojte se života, budite blizu Crkvi i koristite milost svete ispovijedi. Gospodin je uvijek blizu.
Anonimno – Žena vrsna
Foto: Vitolda Klein – Unsplash
