Najvažnija čovjekova tajna: sveto zajedništvo izvan kojeg samoživac nužno propada

samoživac

Samo u iskrenoj i dragovoljnoj podložnosti moguće je sveto zajedništvo; zajedništvo duše s Bogom i međusobno zajedništvo svetih. Na njega nas Isus poziva (više pročitajte u prvom djelu  Najvažnija čovjekova tajna: On, pred čije lice jednom moram stati)  Jer sveto zajedništvo – to je život zapravo. Izvan njega samoživac nužno propada.

Zbog čega bi inače takav čovjek postojao, ako nikog ne treba i ako nikom kao takav nije poželjan? Zbog čega bi bio u svemiru ljepote, ako luta samovoljno protiv svete volje koja usklađeno njeguje sve stvorene živote. Ako ponaša se kao stranac u intimnoj prisnosti svega što se kreće u beskraju stvorenoga svijeta. Kad je takav svojevoljno, on postaje svojevrsno smeće što svevišnja ga Mudrost mora ukloniti da ne smeta tolikoj ljepoti.

Smrt

Gdje god nema zajedništva, tu je samoživost koja svima može dati samo osamu i smrt. Tu se od kapilarne do globalne razine društvenosti, poput sepse u tijelu od navale virusa i bakterija što se naglo množe, razmnožavaju napadi i osvete u kojima su ljudi uvijek na gubitku, a društveni odnosi besmisleni.

Prazni intelektualizam bez srca koje ljubi Boga i čovjeka opaka je snaga samoživih. Ne zaustavlja se dok pod svoje noge ne podloži čitav ljudski rod. Kroz takav intelektualizam izravno govori i djeluje Sotona. Njegov tako ustrojeni demonski parlament sa svim svojim odlukama s pravom treba nazvati demonkracijom, čija strast se okomljuje na Boga i na zatiranje svega izvorno ljudskoga sve do samog smisla i  pojma stvaralačkog i plodonosnog Božjeg čovjeka u paru.

On se uvijek bori protiv Krista i svih svetih njegovih. No Božjoj Riječi uzalud se protivi, jer nju ni u ljudskoj Isusovoj naravi nije mogao zadržati u grobu ni uz međunarodni savez Heroda i Pilata.

Njim su opčinjeni samo otpadnici, mrzitelji svete čovječnosti čije vrijeme brzo istječe a misao više nikom ne treba. Jer intelektualni modernizam odbacuje čak i svoju najvjerniju djecu pa čak i vlastita zlodjela, što mu ih oni vjerno izvršiše, proglašava zastarjelim. Tim lukavo prikriva svoje nove zamke u koje će neke nove naraštaje loviti.

Ti pripadnici uvijek neke novatorske samozvane društvene elite sami sebe uništavaju kad se i među njih spusti pogubna nesloga pri hijerarhijskom nadmetanju i podjeli plijena. Tad se jasno vidi da od početka nisu bili društvo, nego interesna nakupina prijevarâ i strastî koja im se tako brzo obija o glavu.

Po Istini duhovnoj, sve to tako mora biti, jer: „Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i svaki grad ili kuća u sebi razdijeljena neće opstati.“ (Mt 12,25)

Samoživost je ulaz u prokletstvo

Antikrist je njezin predvodnik. Samoživost je izravno spojena sa smrću. Ona vodi u puninu grijeha, a to znači u odmetništvo od vječne Ljubavi i na kraju u pakleni krug. Zbog toga je samoživost već od prvih koraka prepuna problema – i u srcu odmetnika i u takvom društvu.

Za razliku od samoživosti, sveta podložnost je u strpljenju puna Božjih pobjeda nad Zlim i blažene ljubavi u svemu. Zato valja, kako sveti čine, doživotno  vježbati strpljenje.

Onog trena kad se duša pobuni, već je pala u pakleni nemir. Čim pristane na grijeh pobune, već je demoni odvlače od Boga i već ona za Božju Riječ ne mari. I još gore,  vražjom snagom u sebi žestoko se protivi svakom poticaju Duha Svetoga. Svaka odmetnička duša, na svoju propast, Božju svetost smatra ludošću. Tako čini neoprostiv grijeh, jer tim stavom huli na Duha Svetoga, koji joj se zato neće dati pa ni vječni život što izvire iz njega.

Od takvih se otpadnika u svoje buntovničke skupine i horde, stranke i politike nakuplja do globalne razine sekularna svjetina koja se pretvara u najokrutniju vojsku u povijesti – krvoločnu i bogohulnu vojsku Antikrista, koja vlast nad svijetom (prema svetim proroštvima) ima nakratko. Tek toliko da napravi zločin kako bi mogao započeti sud. Nebeski sud, koji će Božju vlast nad sobom i nad cijelim obnovljenim svijetom predati u ruke svetaca Svevišnjeg. To proreče prorok Daniel. A Isus se na njega osvrće kad govori o skorom svršetku.

Otpadnici su međusobno u svemu nesložni, osim u mrziteljskoj borbi protiv Krista i njegove Crkve, koja im savjest uzbuđuje moralom. Samo tada, poput Heroda i Pilata, među njima nema razdora pa uspostavljaju neko političko prijateljstvo koje, jasno, neće moći dugo potrajati. Jer ubijanje pravednika njihova je jedina zajednička naslada. Oni nisu prijatelji, nego ortaci u postizanju podudarnog cilja, na vrhu kojeg neće moći stajati dvojica, kao što to prijatelji čine.

U samoživosti nema ljubavi

Kao prvo i najviše što je očituje, ona mrzi Boga i pobožne duše. Ne podnosi svete razgovore. Odaje se svakom poroku i nasladi bilo kakvog demonskog užitka, prije svega seksa i ubojstva sve do rata i masovnih javnih orgija.

Duša, koja tako živi, mora propasti. Ona muči svakog koji joj se u dobroti približi, jer njezin zloduh ne podnosi dobrotu. Zato takvu dušu što god više ljubiš, to će te ona više mrziti i činiti gadost nezamislivu. Samo zato da ti zada što strašniju bol. Jer je u njoj onaj isti demon što je još i kopljem probo Srce Isusu, premda već je bio na umoru.

S takvom dušom ne gradi se zajedništvo nigdje, a naročito ne u svetoj ženidbi. Jer Bog i Sotona se ni u čemu ne mogu složiti, a kamo li živjeti u braku. Zato je pri izlasku iz Egipta Bog branio svome izabranom narodu da ženidbom se miješa s poganima. Zbog duhovne vjernosti to je zahtijevao, a ne zato što bi mrzio svoje stvorove za koje je pripravio žrtvu otkupljenja.

Samoživac ne poštuje svetu ženidbu. No s đavoljim poslanjem sladostrasno ulazi u brak, kao Juda među apostole na koje će uskoro dovesti toljage da batinaši s Isusom i njih pobijaju. Eto tako izgleda svaki neuspjeli brak. U svakom se događa getsemanska noć. Gnjev grješnika na nevinu dušu.

Samoživci nisu i ne mogu biti ni muževi ni žene

Nisu oni ni roditelji ni društvena bića. Oni mrze Božji Zakon i sve što je sveto. A najviše od svega mrze svetu ljubav, svetu žrtvu, svetu post i svetu pokoru. Umjesto njih, oni ljube blud, hedonizam, dijetu i oholi inat do neba što ni po cijenu smrti ne žele se nikom potčiniti. Oni mrze svetkovine i blagdane. Oni u svete dane bez povoda iznenada lako pobjesne.

Dan Gospodnji njima je prigoda za hulu.

Ti inače neradnici rado rade samo u taj dan.

Kad se vječna Mudrost spušta na oltare, oni u to vrijeme luduju najžešće.

U to sveto vrijeme kad se po pričesti vječni Život spušta na pokorne duše, oni opijeni ruše i ubijaju. A kad dođe vrijeme njihovo, na sam Uskrs započinju rat.

Ne uspiju li nikoga ubiti, na vješala će postaviti makar sami sebe, da svi vide što su učinili. Tolika je ludost njihova.

Kad Marija svetim djevičanstvom ukrašava Gospodnje oltare, oni tada u najluđoj strasti čine preljube, spolne perverzije i odurne grupne orgije nad kojima se zgražaju nebesa.

Samoživcima sveta Misa ništa ne znači, jer s mirnima na zemlji nepomirljivi su njihovi zlodusi

Zato duše pravedne pokraj takvih, ako ih je u vlastitom domu, u svete dane silno pate, a djeca im tuguju. No Bog vidi patnju njihovu. Da utješi ih, njihova će djeca zbog njih biti spašena.

Ako je ovo istinita slika svijeta i svakoga vremena u njemu, a jest, onda zbilja nije lako biti čovjek među ljudima. A još je teže biti kršćanin. U toj borbi za pokornost Bogu vjerne duše silom svevišnjom pobjeđuju Zloga i spašavaju svoje potomstvo, makar ono neko vrijeme u napasti i najgore bilo. Zato Isus veli: „Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.“(Mt 10,22)

Križni put je neizbježan

Stvoreni smo u Istini, a stavljeni pred laž, da biramo svoje određenje koje će nam dosuditi stvarnost naše osobne vječnosti. To je kušnja ljudskog razuma, u kojoj oblikujemo svoj životni put i vlastita djela po kojima ćemo na svršetku biti suđeni.

Začeti smo u ljubavi i blaženom miru, a stavljeni pred sve prijevare, iluzije, zablude, podlosti, licemjerja, mržnje i ubojstva ovog zločinačkog svijeta. Stavljeni smo i pred mnoga vlastita stradanja i razočaranja, da biramo kome ćemo među duhovima svoju dušu dati. To je kušnja našeg srca. Tko su bili ti nadahnitelji kojima smo srce otvorili, pokazat će nam vlastiti životni plodovi.

Bíće nam je na početku bilo obdareno smirenom savješću koja snažno kroti grješno uzbuđenje. Ta njezina riječ bezglasna, obučena u haljine našeg osobnoga glasa u nama, progovara iz najdublje nutrine, odnosno iz blaženoga Duha koji nas savršeno prožima i nad nama bdije od samoga početka, kao majka koja nas je još nezrele ispratila na daleki i opasni put govoreći: „Pazi na se, dijete moje!“

Cijelo naše biće kroz životni vijek okružuju svi nemiri što nas mame da izvan sebe potražimo neki bolji život, koji ne postoji.

I danju i noću okružuju nas sve utvare, iluzije, zablude, porivi, nenadani čudni poticaji i bezumne strasti. Sva ta vojska neumorno nastoji nas navesti da prihvatimo uvijek neki novi svjetonazor koji nudi isprazni užitak i obećava sretniju budućnost. No, nje nema, zato što križ kušnje svi moramo proći.

Križni put ljudskom biću bitno  pripada, zbog iskustva ljubavi i zla pa na kraju naše odluke

Na početku – u zemaljskom raju – već je Eva na toj zamci pala. A i Adam, zagledan u nju sve do zaborava rajskog Duha i blažene Riječi kad je stao obožavati njene kosti i njezino meso. U duši je tog trenutka napustio Boga, odnosno napustio svoju vječnu ljubav. Zato ga je snašla onakva nevolja, da mu u braku više nema sklada, da mu pred očima sin sina ubija, da u grob mu mora ići cijelo  potomstvo, premda mu je duša besmrtna.

Križni put ljudskom biću bitno  pripada, zbog iskustva ljubavi i zla pa na kraju naše odluke. On je druga strana na medalji dara slobodne volje po kojoj smo odgovorni za se i za sve na svijetu što Bog nam je dao. Izbjeći ga nitko ne može. Na njemu se očituje naša slabost. Na njemu se očituje zastrašujuća moć zloduha. Ali na njemu se očituje i djelotvorna svemoć Gospodnja –  kao posljednja i jedina čovjekova nada – uz pokoru, kao jedini put povratka kroz Kristove rane stazom uskrsnuća u vječni Očev raj. Svi su sveti toga bili svjesni.

Nije lako biti čovjek

No,  čovjeku je slađe ići prečicom do bilo kakve tjelesne ugode, što je nude zlodusi, negoli ustrajati do svršetka na svom križnom putu pa spasiti se Božjim milosrđem.

Kad zbrojimo sve suze, patnje, boli i stradanja samo svog života, a da ne spominjem sve živote sadašnje, prošle i buduće, što bismo drugo mogli reći doli:

Nije lako biti čovjek.

Da zaista, nije lako. No zar je lakše razočarati se il’ trpjeti pokorničke posljedice vlastitoga grijeha, koje će nam dušu očistiti i ogaditi sve ponude Zloga?!

Brzopletost nikad nikog nije usrećila.

A kad pogledamo mučeništvo pravednika i svih svetih duša kroz vremena, kakva li su tek oni stradanja podnijeli?! Da, trpjeli su krotko sve te užase, ali im je nada bila besmrtna. Svi su ušli u besmrtnu slavu. Svi su bili od pomoći bar ponekoj duši na svom putu koja traži utjehu i spas. Kroz tisućljeća se po njihovom zagovoru nižu uslišanja i brojna čudesa. Osim toga, kao stupovi nad bezdanom preko kojih most nebeski prelazi, njihova su svjedočanstva i premudre riječi sačuvali od propasti mnoge duše što u neznanju ovim svijetom lutaju.

Svi su oni u sred svoga bića tražili i našli živoga čovjeka u živome Bogu. Svi su oni s njim u sebi odano i vjerno svega vijeka tom čovjeku služili u svima, bez obzira na svu ljudsku zlobu koja im je uz klevete i gnjev redovito pripravljala onu istu Isusovu smrt. Zbog toga su upravo na Kristovom Križnom putu postali, poput njega, i sami besmrtni. I nakon preminuća ,vjekovima postadoše od velike pomoći svima koji na svijet stižu i ovdje traže utjehu i spas.

Tko je tebi čovjek

Taj njihov unutrašnji čovjek pojavio se među nama.  Bio je jedan od nas. Sve naše grijehe primio je na se. Sva neprijateljstva je uništio u vlastitom tijelu, podnoseći krotko svaku nepravdu  sve do svoje smrti. A onda je živ iz groba ustao pa u ljudskom uskrslome tijelu Duhom vječne ljubavi bio uznesen na sveta nebesa. On nam je dao spasonosnu riječ svetog evanđelja i za branitelja Duha Životvorca koji i nas kroz nevolje vodi istim križnim putem preko groba do njegova nebeskoga raja.

No, malo ih je koji za njim idu. Malo ih je zato koji život nalaze. Pa ipak ih ima. Svi su oni ovdje mučenici, ali im je nada puna besmrtnosti. A razlikuju se od ostalih ljudi samo po odgovoru na unutrašnje pitanje savjesti : „Tko je tebi čovjek?“

Je li tebi čovjek netko drugi u tvojoj naravi?

Ili je tebi čovjek tvoja narav u nekom drugome?

Ako ti je netko drugi u tvojoj naravi, onda ti je neminovno konkurent, suparnik i protivnik u pogledu na sav tvoj život i životno imanje, kako to svjedoče svi svjetovni svjetonazori, magijski pokreti, stranke, sekte, ideologije i događaji. Tu pomirbe nema nit’ je može biti bez Kristove riječi i Duha, već rat do istrjebljenja.

Ako ti je čovjek tvoja narav u nekom drugome, tada ćeš ga prihvaćati i ljubiti kao samoga sebe i po ljubavi ćeš sresti živog Boga među vama. Pa ako te urotnička skupina htjedne i ubiti, po ljubavi ćeš uzdahnuti: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“ (Lk 23,34) Pa i prije negoli dušu ispustiš, radostan ćeš i ti reći svome desnom razbojniku kad te pod krivicom skrušeno pogleda: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Lk 23,43)

Tome nas je poučio i na takav život pozvao – i to nakon smrti – uskrsnuli Krist.

Čista ljubav

Svi su se njegovi sveti učenici u tom svetom (vječnom) čovjekoljublju iskustveno  sreli i dragovoljno sjedinili s čovjekoljubnim Bogom. Svi su se oni pričestili njemu. A to znači da su se pridružili kao nove čestice istoj istini i ljubavi i istoj vjernosti prema Bogu i ljudskom rodu.

To je srž svetog evanđelja. I to je jedina prava novost u povijesti ljudskog roda od pada prvog bračnog para u okove grijeha, u dolinu suza i u carstvo smrti. To je pravo slavlje Uskrsa, kao naše nade jedine koja nam je otvorila sva vrata života.

Sveto evanđelje, kao zapisana Božja riječ, nije poslana samo ljudskom razumu, nego cijelom ljudskom biću. Zato ga prati i čin otajstvenog utjelovljenja Riječi u Duhu, odnosno sveta pričest Jaganjčevoj žrtvi otkupljenja.

Riječ pričest je složenica od dviju riječi – prijedloga pri i imenice čest (u smislu dio). Ta starinska riječ je danas iz govora nestala, ali je preživjela njezina umanjenica(deminutiv) čestica (u smislu djelić).

Nitko te o Bogu, o njegovoj Istini i Ljubavi ne može tako ispravno, dobro i potpuno poučiti kao svakodnevna sveta Misa i valjana sveta pričest. Već više od 30 godina ja sam na tom vrelu spasa svaki dan. Nakon toga čina, molitva je drukčija, a kroz dan mi dolaze nebesnici u ovaj isti svijet kad god slavi Božjoj i našem spasu zatreba.

Reći ću vam samo jedan od tisuća duhovnih bisera što ih primih sa misnoga vrela.

Kad sam u svom srcu uputio pitanje Isusovoj i našoj divnoj majci, Mariji: „Što da kažem ljudima pred koje me Bog životom postavlja?“, njezin nježni, a nečujni majčinski glas u mom srcu odgovori:

Govori im o ljubavi, o mome Sunu, Isusu. Moj Sin je čista ljubav.“

Rajko Bundalo

Pročitajte i ostale kolumne Rajka Bundala.


Foto: Na Inho – Unsplash

Rajko Bundalo
Rajko Bundalo

Rođen 1949. godine u selu Hašani, završio je studij glume na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu. Od 1972. do kraja 2014. godine radio je kao stalni član glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Kao obraćenik gostovao je na mnogim tribinama i bio voditelj duhovnih obnova u velikom broj župa u domovini i nekim hrvatskim katoličkim misijama u Kanadi i Europi. Pisac je do sada 10 tiskanih i rado čitanih knjiga duhovnoga sadržaja i svjedočkog iskustva, redovito podvrgnutih duhovno teološkoj lekturi uglednih svećenika. Na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu vodio je u dva navrata jednosemestralni seminar na temu "Brak u svjetlu kršćanske objave" i jedan semestar predmet retorike za buduće svećenike i teologe. Iskren je i duhovno revan kršćanin, svakodnevni pričesnik preko 30 godina. Član župskog vijeća i izvanredni djelitelj svete pričesti s biskupovim dekretom u svojoj župi. Jednom je ženjen otac šestero odrasle djece. Od malena je pisao, objavljivao i na javnim nastupima govorio posvuda rado slušanu vlastitu poeziju. Voli ljude i ljudi ga vole. Geslo mu je: "O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka."