Posljednja su vremena, prijatelji moji..
Propustimo li sada izreći dobru riječ,
napose riječ zahvalnu, riječ oproštenja,
moglo bi nam se dogoditi da je više nikada
ne budemo u prilici izreći.
Propustimo li sada one s kojima živimo,
ohrabriti za život – ohrabriti ih onime što jesmo i u što vjerujemo –
moglo bi se dogoditi da ih kroz mnoge dane budemo trebali
promatrati kako nesigurna koraka
prolaze svojim životnim putovima.
Ne obasjamo li svojim osmjehom lica onih koje susrećemo,
ne budemo li otvoreni za osmijeh njihova bića,
nebo u nama – i među nama – moglo bi zavazda biti tmurno.
Ne kažemo li sada: Neka mi bude po tvojoj riječi…
Milije mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju…,
tko zna hoćemo li ikada biti u prilici to reći.
I što će to tada značiti.
Moglo bi se dogoditi da nam ono što nam je
ponuđeno kao jaram sladak i breme lako,
bude jaram gorak i breme koje lomi.
Ne odazovemo li se sada Božjim nadahnućima,
moglo bi se dogoditi da utrnemo ono što se utrnuti ne može –
darove njegove ljubavi.
Ne zagrlimo li danas one koji su nam u srcu,
ne reknemo li im zagrljajem ono što se riječima ne može,
moglo bi se dogoditi da će i njima i nama
valjati proživjeti bez željno iščekivane poruke,
poruke koja sve čini novo.
Ne pođemo li danas ususret onima koji pate,
moglo bi se dogoditi da duša uvene u nama.
Ne budemo li danas ljudi preobilna i zauzeta mira,
ne bude li se i po nama nebo održavalo na ovim zemnim putovima,
kako će i ljudi i Bog ovdje naći svoj dom?
Koliko god je dana, koliko god godina pred nama,
posljednja su vremena, braćo moja…
Stjepan Lice – Žena vrsna/Kršćanska sadašnjost
Foto: Morteza Yousefi – Unsplash
