Što nas sprječava da budemo uspješni u radu i odmoru?

Često iskusimo da se trudimo svim silama, a posao nam ne uspijeva. I ne samo to! Katkad nam ne uspijeva ni odmoriti se. Dobro je truditi se svim silama, dapače, pozvani smo dati maksimum u izvršavanju dužnosti svog poziva. No, ako se ponašamo kao da smo sami sebi dovoljni, možemo upasti u začarani krug truda, neuspjeha i frustracije.

54

Što znači opuštenost? Odustati i odreći se, napustiti, samo svoja ljudska nastojanja za bilo što. Odreći se situacija kad želiš pod svaku cijenu uspjeti, npr. na poslu, u učenju, molitvi… Svuci to sa sebe i uđi u mir kao da s obale plaže polako ulaziš u more. Prepusti se! Koliko je bitno to prepustiti se. Bitno je to u svakom poslu jer čangrizava, nestrpljiva i nemirna nastojanja samo iscrpljuju. To dolazi od krivog osjećaja – to moram sam napraviti, doći do toga, osvojiti, a stvarnost, zakonitost i istina su sasvim drugačiji.

Svjesna da nisam sama

Ulazim u tu novu stvarnost, prepuštam joj se: prvo postajem svjesna da sve što radim, ne radim sama, da u danu nisam sama pa i onda kad ništa ne radim. Prvo tu svjesnost primam i samo svjesna prisutnosti Oca – svog izvora i svog Stvoritelja koji me baš sad gleda i blago mi se smiješi – mogu postati sabrana. Treba napraviti dva inicijalna koraka: htjeti – odlučiti se za nešto što želim učiniti (npr. želim u molitvi susretati se sa ŽIVIM Bogom, upoznavati Ga i čuti Ga ili uspjeti u nekom poslu) i drugi korak – prepustiti se. Opustiti se i tako otvoriti prostore u koje će se onda moći izliti sve što trebam primiti i onda na osnovu tog primljenog imanja ići dati ovom svijetu radom te u njemu i raditi.

Moli i radi

Ne može se raditi na „prazan želudac“. Isto tako ne može se raditi s praznim „duhovnim želucem“ jer onda se trudiš, želiš svojim naporom i nastojanjem i napetošću stanica nadomjestiti nedostatak uzimanja „duhovnog obroka“. Rezultat takvog rada jest samo da onda brzo izgoriš, nezadovoljan i frustriran. Prvo primi pa onda idi raditi. Zato je istinit poredak: moli i radi. Trebaš prvo primiti Božju logiku kako treba izgledati tvoj dan i onda ići i tako činiti. Zar to nije čak i lakše? Zar nije lakše i bolje tako nego se sam misliti što trebam, a što ne, jesam li se za krivu stvar danas odlučio ili je ipak bilo bolje da sam ovako…

Zazovi Duha Svetog, postani Ga svjestan, uđi onda u opuštenost i kreni činiti. Bez opuštenosti nema sabranosti pa onda ni mira u prolasku kroz dan, stoga ni uspjeha u činjenju onog što taj dan nosi. A naša je svakodnevica da titramo između dvije stvarnosti: čangrizavog nastojanja oko uspjeha ili pasivnosti, flegmatičnosti, melankolije. No, istina je u sredini – od ovog prvog odbaci „čangrizavo“ da ostane samo htjeti, a ovom drugom dodaj aktivnu pasivnost u obliku prepustiti se (ući u novu stvarnost, a ne pasivna pasivnost kad ti se ništa ne da i ostaješ na mjestu). Kao u moru, nisi pasivan da potoneš, nego se aktivno prepustiš moru da plutaš na njemu, da te ono drži. Pritom ne „mlatiš“ čangrizavo rukama i nogama od čega se brzo umoriš i ne možeš naprijed i tako puno sporije napreduješ. Zapravo, polako plivaj leđno.

Uz pomoć Duha Svetoga

Opušten rad, opušten odmor! U tome je tajna sreće u životu. Čovjek se može opustiti samo kad zna da nije sam, da je svaka sekunda njegovog života prožeta prisutnošću Onoga koji ga je stvorio i želio i koji mu želi samo i jedino dobro jer On je Dobrota. Želi da nasloniš glavu na Njegova prsa. Svjesnost toga rađa opuštenošću koja te odmah uvodi u sabranost. (Jer ne možeš biti sabran ako nisi opušten i siguran da ti Bog želi samo dobro – da imaš život u izobilju zbog kojeg je došao). Opuštenost i sabranost te pak vode korak dalje – u mir, a onda nitko nije kao ti, onda si velik, znaš tko si, čiji si i ideš hrabro naprijed i uspješan si.

Zato prije svakoga, ali baš svakog posla, zazovi Duha Svetoga. Isto tako prije svakog odmora postani svjestan Duha Svetoga, zazovi Ga da On sada posudu tvoje duše ispuni odmorom kao kad je posudu tvog duha ispunio radom. Samo tako možemo ispravno i ispunjeno odmarati se i raditi, u Duhu Svetom, po Njemu. Od Njega dolazi plodan odmor i plodan rad. On to daje, a ti samo otvaraš ladice svoga duha da ih On ispuni. Sve izvan toga je polovično. Kad želiš nešto sam napraviti ili sam se odmoriti – ne postižeš istinski, okrepljujući odmor, a nema ni kvalitetnog rada. U takvom radu bez Duha se brzo umoriš, a u odmoru bez Duha se ne odmoriš do kraja.

U Njemu se mičemo i jesmo

„Bez mene ne možete učiniti ništa. Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Zar su stvarno ove Isusove rečenice istina? Iz iskustva nam se nameće odgovor: kad nastojiš sam i kažeš „sada ću se baš odmarati“, možda odeš i na godišnji odmor, ali se vratiš još umorniji  pa i prazniji. Ili, kad se sam trsiš, „E, sad ću raditi“, a vidiš da ti ne ide kako bi htio. Pa zašto je baš tako da čovjek sam svojom odlukom i nastojanjem ne može do kraja raditi ni do kraja se odmoriti, nego moraju biti istinite one dvije gore navedene Isusove rečenice? Možda zato što jedini On zna tko smo mi ljudi, jedini zna zakonitost našeg postojanja: Mi se u Bogu mičemo i jesmo!

Ako ti je potreban poticaj da konkretno predaš svoj život Bogu, pročitaj kako u predanju pronaći snagu.

Ivana Barun Žilić – Žena vrsna


Foto: Heartbeat Pictures

Print Friendly, PDF & Email
In this article