Predanje, davanje kontrole nad svojim životom Kristu, ogromna je prepreka življenju vjere na radnom, ili bilo kojem drugom mjestu. Predanje Kristu i stavljanje njegove volje ispred vlastite bio je trenutak kada sam se osjećao jače nego ikad prije u životu. Predanjem je Gospodnja snaga strujala kroz mene, napunjala me energijom, davala mi hrabrost i postavila me na značenjem ispunjenu stazu prema životu Kristova učenika.
Spoznaja da sam morao odustati od kontroliranja i iskusiti umiranje starome sebi dopustila mi je da položim u Njega sve svoje povjerenje. Bez toga preobrazba moje duše ne bi bila moguća. Još važnije, došao sam do spoznanja da su moje predanje i preobrazba neprekidni proces, a ne događaj koji se dogodi jednom u životu. Preko dnevnoga predanja možemo razviti povjerenje u Njega i same sebe, gradeći našu vjeru na radnome mjestu.
Naše predanje priječe ponos, strah i izlike
Ipak, toliko dobrih ljudi koje susrećem svakoga dana, bore se s ovom idejom predanja. Čini se kako smo oko srdaca razvili prepreke koje drže svijet na određenoj emocionalnoj udaljenosti. Najvažnija žrtva je, ipak, naša veza s Isusom Kristom, s obzirom na to da je često ‘odrežemo’ držeći tako i samoga Isusa na udaljenosti.
Svakoga dana promatram muškarce i žene koji baš idu protiv dublje vjere i prisnije veze s Isusom. Jednostavno odustanu. Zašto? Nakon bezbrojnih razgovora s velikim brojem braće i sestara u Kristu, dolazimo do tri glavne prepreke na putu vjernoga predanja Gospodinu: ponos, strah i izlike. Odzvanja li u tebi neka od ovih prepreka? Svaka u svoje vrijeme, sve su tri odjeknule u meni. Kada nas obuzme ponos, zaboravljamo na uloge koje imamo van radnoga vremena: kao supružnici, roditelji ili prijatelji. Kada strah kontrolira našu vjeru, ne uspijevamo se pokoriti Kristu i njegovoj božanskoj volji. A kada pravimo različite izlike, stvaramo prepreke između Boga i nas samih. Zato, kako bismo izbjegli ove prepreke, važno je znati kako i kada se predati.
U teškim vremenima lakše predajemo sve Bogu
Razmišljamo li o stavljanju Boga na prvo mjestu u životu kada doživljavamo poslovni uspjeh, a privatni život nam cvijeta? Je li nam prvo na pameti predanje Njegovoj volji? Zahvaljujemo li Mu? Prije nego odgovoriš na ova pitanja, razmotri jednu drugu perspektivu slijedeći riječi sv. Ivana Eudesa: „Mnogo ćeš više napredovati u milosti u jednom satu kada te snađe vrijeme nesreće nego li u mnogim danima utjehe.“
Kako doživljavaš Isusa kada su vremena teška? Možda si izgubio posao ili prolaziš kroz ozbiljne financijske probleme. Možda se tvoja djeca bore s pritiskom vršnjaka u školi ili nam član obitelji umire. Kako ćemo doživljavati Isusa u tim trenucima? U kojem trenutku je naše povjerenje u njega najvidljivije?
U profesionalnome životu upoznao sam desetke ljudi koji svakoga mjeseca prolaze kroz promjene radnih mjesta, posebice u ovoj ekonomskoj krizi. Mnogi su sa mnom podijelili da su se okrenuli Gospodinu u takvim teškim vremenima dok su bili u trenutku najveće slabosti. Okrenu se Njemu, a prije toga su se oslanjali samo na sebe. Ono što želim reći jest da se često okrećemo Isusu kada smo u svojevrsnoj krizi te Ga molimo za pomoć i snagu. Kriza ponekad može ubrzati iskreno i potpuno predanje Njegovoj volji, a svaki način da to na kraju i postignemo je vrijedan utrošenog vremena. Ne bismo trebali čekati da nam voda dođe do grla kako bismo molili ovim riječima: „Isuse, nisam više ja glavni. Molim Te, vodi me.“
Odreći se sebe znači širom otvoriti vrata Kristu
Da bismo se svakodnevno predavali Isusu Kristu vrlo je važno položiti sve naše povjerenje u Njega. Što možemo izgubiti? Kada razmišljam o vlastitoj vjeri, sjetim se što je papa Benedikt XVI rekao: „Otvarajući svoje živote Kristu, ne gubimo ništa, ništa, apsolutno ništa od onoga što naš život čini slobodnim, prekrasnim i sjajnim. Naprotiv, samo u takvom prijateljstvu su vrata života širom otvorena. Samo se u takvom prijateljstvu u potpunosti otkriva veliki potencijal ljudskoga postojanja.“ Kada se odričemo samih sebe, Bog pronalazi put do nas. I to je upravo ono što je napravio za mene.
Odrekao sam se svoje tvrdoglavosti i ega
Na Sv. Misi na kojoj sam po drugi puta u životu bio (u listopadu 2005. godine, kratko nakon što smo supruga i ja odlučili pridružiti se Katoličkoj Crkvi), prošao sam kroz snažno osobno preobraćenje. Tresao sam se, znojio, bio živčan i osjećao slabost na početku Mise. Obitelj je mislila da ću doživjeti srčani udar! Ovakav čudan osjećaj potrajao je desetak minuta. Sve što se dogodilo u tih nekoliko dragocjenih minuta bilo je promjena života.
Toga jutra ušao sam u crkvu s osjećajem izgubljenosti. Znao sam da mi je potrebna pomoć i da nemam više odgovora. Sjećam se da sam u tišini molio Boga da me vodi, priznajući da više nisam glavni. Osjećao sam se tako slabo zato što nikada prije nisam Boga za nešto molio i nisam znao na koji se način odreći kontrole. Kako sam izgovorio te riječi, odustao od kontrole i iskreno se predao Njegovoj volji, osjetio sam val snage i jak osjećaj mira koji je kao vjetar puhnuo pravo kroz mene.
Odrekao sam se više od 20 godina tvrdoglavosti, ega i ponosa koji su se nakupljali od tinejdžerske dobi kada sam posljednji puta bio u baptističkoj crkvi. Kada sam se ponizno predao Njegovoj volji, Gospodin mi je dao snage i osjećaj mira koji je ostao u meni sve do dana današnjega. Još uvijek se borim sa stavljanjem Krista na prvo mjesto u svakom pogledu života i imam probleme kao i svaki drugi čovjek. Ali spoznaja da će mi On oprostiti, da me ljubi, vodi i blagoslivlja, potiče me da stalno ispočetka dolazim na mjesto gdje molim ovim riječima: „Predajem se, Gospodine. Molim Te, vodi me.“
Skromnost je lijek za ponos
Tvoje iskustvo može biti potpuno drugačije od mojega. Ali prepoznavanje prepreka koje ti stoje na putu, prvi su korak prema snažnijoj vjeri na radnom mjestu. Jedna od ključnih je ponos. Toga svi imamo u izobilju. Dobra je vijest da postoji lijek: skromnost. Vrlina skromnosti najbolji je način suprotstavljanja mani ponosa.
Najprodavaniji katolički autor, dr. Peter Kreeft je napisao: „Ponos ne znači preuveličano mišljenje o vlastitoj vrijednosti; to je taština. Ponos znači igrati se Boga, zahtijevati da budeš Bog. ‘Bolje je vladati u paklu nego biti sluga na nebu’, kaže Sotona, opravdavajući svoju pobunu u knjizi Johna Miltona, Izgubljeni raj. To je formula za ponos. Ponos je u potpunosti ‘ono što je moja volja, to će se izvršiti’. S druge strane, skromnost je ‘ono što je tvoja volja, to će se izvršiti’. Skromnost je usredotočena na Boga, a ne pojedinca. Skromnost nije pretjerano nisko mišljenje o samome sebi. Skromnost je samozaboravljanje. Skroman čovjek ti nikada neće reći koliko je loš. Previše je zauzet razmišljanjem o tebi da bi mogao govoriti o samome sebi.“
Kako prepoznati ponos
Kako ti prepoznaješ ponos? Ili bolje, na koji način ga se odričeš? Razmotri ove točke:
- Jesu li tvoj ponos i ego uvijek ispriječeni u poslovnim vezama? A u privatnim vezama?
- Zapitaš li se ikada: „Kako će me moji prijatelji, vršnjaci i kolege procijeniti?“
- Osjećaš li da je teško biti ranjiv?
Većinu vremena, trenuci ponosa su ti koji nas odvraćaju od svakodnevnog predanja Bogu i konačno nas čine bojažljivima prema predanju. Vrlo živo se sjećam kakav mi je bio život prije predanja Bogu i prije nego što sam Njega stavio na prvo mjesto. Sve što sam imao bili su obitelj i posao, i ja sam (tako sam mislio) bio odgovoran za vlastitu sudbinu. Suočavao sam se sa životnim izazovima onako kako su dolazili i ponosno preuzimao zasluge kada su stvari išle onako kako treba. Mislio sam da sam jak suprug i otac, kao što je i moj vlastiti otac bio. Mislio sam da sam glavni. Ali Bog je za mene imao drugačije planove i znam da nisam sam. Mnogi od nas se boje predanja, i taj strah, nakon ponosa, konačno postane sljedeća prepreka s kojom se trebamo suočiti.
Strah proizlazi iz ponosa
Strah nas neprestano odvlači od svakodnevnoga predanja, a vrlo često proizlazi iz ponosa i vlastitog ega. Znao sam da ako se ne riješim ponosa, neću pronaći Boga u svome životu. Isto tako sam znao da se moram naučiti biti skroman. Ali bojao sam se. Želio sam zadržati kontrolu. Razmatrajući točke o ponosu jesi li osjetio/la nešto od ovoga:
- strah odricanja od kontrole/odricanja od toga da budeš u svemu glavni?
- strah da će cijena predanja biti previsoka?
- strah da ćeš izgubiti vlastitu slobodu?
Vrlo često strah se doživljava kao gubitak; a mi, da ne bismo gubili, pokušavamo zadobiti još više kontrole. Ali, nije li ti teško kada moraš sve sam? Ozbiljno, koliko smo učinkoviti, ako ovisimo samo o sebi za sve odgovore? Ne znam za tebe, ali pokušavao sam tako u više od dva desetljeća i bilo mi je vrlo teško. Sada kada živim životom u kojemu je Krist pilot, i nakon što sam bio na onoj drugoj strani u kojoj nije, molim da ne moram više ikada letjeti sam! Radeći tako ne znači samo odustajanje od ponosa i straha – znači da moram prestati stalno tražiti izlike!
Izlike nam ne dopuštaju da se približimo Bogu
Izlike nas svakoga dana odvajaju od primanja ljubavi Božje. U našem prezauzetom životu, često odbijamo priznati prepreke koje nas drže dalje od predanja Bogu i zauzvrat dolazimo s izlikama poput sljedećih:
- Oko moga srca stvorila se emocionalna prepreka, još u mlađim danima, kako bih mogao/la držati ljude na sigurnoj udaljenosti (to je bila i moja osobna izlika).
- „Odgojen sam držati takve stvari u sebi, kao i moj tata.“
- „Stres na poslu i u obitelji je dovoljno težak. Sad baš nemam vremena za tako nešto.“
- „Odlazim na Misu svake nedjelju. Nije li to dovoljno?“
Odluka da se predaš Kristu i staviš ga na prvo mjesto u životu, velika je obveza, a put kojim do toga trebaš doći je težak. Poznajem mnoge dobre, pametne ljude koje je duboko dirnuo neki emocionalni sastanak/vikend, inspirativne knjige ili nečija osobna tragedija pa su se zavjetovali, ali već sljedećega tjedna vratili su se na staro „prvo ja“ ponašanje. Takvo što se može dogoditi bilo kome. Ovakav zavjet mora biti čvrst i tražit će od tebe postojanost, hrabrost i žrtvu. I kada se uhvatiš u pravljenju izlika, da se bojiš osloboditi se čega ili čak da pokušavaš sačuvati kontrolu nad svojim životom, zadrži svoje misli i usredotoči se na to kako ćeš najbolje služiti Kristu.
Molim te razmotri svoje odgovore (kao što sam i ja mnogo puta) na ova važna pitanja:
- Želim li biti bolji supružnik?
- Želim li biti bolji roditelj?
- Čeznem li za jačim vjerskim putem u katoličkoj crkvi?
- Želim li biti bolji sin/kći svojim roditeljima?
- Želim li biti bolji prijatelj?
- Mogu li se još više uključiti u zajednicu i pomagati drugim ljudima?
- Želim li biti bolji vođa na poslu?
Razmatrajući ova pitanja, vjerojatno bi najsigurnije bilo pretpostaviti da smo na sva odgovorili potvrdno. Sada, razmisli o predavanju sebe Isusu i o tome da ga zatražiš pomoć. Znamo kako je sve to prelaziti sami, ali ako ćemo biti iskreni sa samima sobom, rezultati nisu toliko sjajni.
Više ništa neće biti isto
Predanje Njemu, otpuštanje staroga sebe, i stavljanje Njega na prvo mjesto će promijeniti sve. Primit ćeš od Krista milost, vodstvo i ljubav koja će zauzvrat pozitivno djelovati na veze sa supružnikom, djecom, prijateljima i kolegama s posla. Vidjet ćeš da se tvoje vjersko putovanje rasplamsava kada počneš cijeniti istinu i ljepotu katoličke vjere. Doživljavat će te drugačije jer će kolege s posla u tebi vidjeti Krista.
Ali uzmi u obzir i ovo: Isus Krist je umro na križu zbog nas. Otkupio je naše grijehe. Voli nas bezuvjetno. Jedini put do raja vodi kroz Njega. A što on traži zauzvrat? Jednostavno CIJELOGA tebe – um, tijelo i dušu. Želi da ga u svojem životu postaviš na prvo mjesto, ispred obitelji, prijatelja, posla …. svega. Promisli o listi pitanja na koja si malo prije odgovorio/la i stavi „nadahnuće Kristovo“ ispred oca ili majke, muža ili žene, sina ili kćeri, prijatelja, šefa… Kako to ne zvuči poželjno?
On želi sve tvoje
Promišljajući smisao ovoga članka i na koji način ti progovara, molim te da budeš svjestan da ne možeš jednostavno „pridodati Isusa svome životu“ i dijeliti s Njime kontrolu. On traži nas cijele, u svakome trenutku. U zamjenu za naše istinsko predanje, ispunit će nas snagom, svojom ljubavlju, svojim mirom i oblikovati nas u supružnike, roditelje, prijatelje, vođe i kršćane kakvi smo oduvijek željeli biti. Pomoću Njegove snage, često ćemo se zateći da se dajemo drugima i da dijelimo novostečenu nesebičnu ljubav s ljudima koji se nalaze u našem životu. Molim te, zapitaj se: Što stvarno gubiš ako se predaš Kristu? Nakon toga se još zapitaj: Što gubiš ako se ne uspiješ predati Kristu?
Suscipe Domine – molitva predanja
Volio bih podijeliti prekrasnu i važnu molitvu sv. Ignacija Loyole koja se zove Suscipe Domine (ili Uzmi Gospodine):
Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu,
moju pamet, moj razum i svu moju volju,
sve što imam i što posjedujem.
Ti si mi to dao,
Tebi, Gospodine, sve vraćam.
Sve je tvoje; raspolaži sa svime po svojoj volji.
Daj mi samo svoju ljubav i milost.
To mi je dosta.
Kako sada razmatraš o ideji življenja vjere na radnom mjestu, sjeti se da sve počinje dnevnim predanjem koje zahtjeva vrline povjerenja, hrabrosti i trajnosti. Sve manje od potpunoga predanja našemu Gospodinu će upropastiti napore da ih učiniš sastavnim dijelom života. Moraš čvrsto vjerovati da će ti, u zamjenu za tvoje istinsko predanje, Isus omogućiti snagu koja ti je potrebna da budeš u uspješniji u poslovnom životu i životu općenito te da ćeš tako prevladati prepreke ponosa, straha i raznih izlika. Konačno, moramo svoje povjerenje usmjeriti Bogu.
Sjetimo se moliti jedni za druge da bismo postigli ono što sv. Pavao piše: „Živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni.“ (Gal 2,20)
Randy Hain (pisac knjige The Catholic Briefcase: Tools for Integrating Faith and Work) – Integrated Catholic Life
Prevela: AMS
Foto: Naassom Azevedo – Unsplash
