„Nije li ovo drvodjeljin sin? (…) Odakle mu sve to?“
Koliko smo puta postavili isto pitanje? Koliko smo puta uprli u nekog prstom i upitali: nije li ovo njegov sin? Nije li mu ona majka? Nije li joj dijete to napravilo?
On jest drvodjeljin sin, ali..
Naši su razgovori toliko puta ispunjeni imenima drugih. Kave koje se ispijaju satima kao da su za to stvorene. Ogovaranje se toliko uvuklo u našu kulturu da se više ne smatra lošim, nego se podrazumijeva. Koliko sam puta čula rečenicu, a i sama je izgovorila: „Pa samo istinu govorim…“ Jednom sam prilikom pročitala da je ogovaranje svaki govor koji u sebi nema svrhu ljubavi. I slažem se s time. I ovi ljudi nisu lagali – Isus zaista jest drvodjeljin sin – ali su imali zlu namjeru. Podrugljivu.
Mi se toliko puta pravdamo rečenicom da je to što govorimo istina. A kako opravdati
namjeru koja stoji iza te izgovorene istine?
Hoće li tvom prijatelju pomoći što mu iza leđa ističeš neke njegove mane, a vrlo često i
preuveličavaš? Hoće li onoj što se nije udala, a prešla je tridesetu, tvoj zaključak na kavi
donijeti ploda? Hoće li onomu koji je upisao fakultet, i sad se muči s njime, pomoći to što ćeš toliko puta istaknuti njegov neuspjeh (koji ti smatraš neuspjehom)?
Puniš li usta tuđim imenom, zatvaraš put Božjoj milosti
Toliko se puta uvrijedimo na rečenicu koju nam je netko izgovorio iza leđa, a sami trošimo
svoje vrijeme na iste takve, još i gore, razgovore. Teško je čuti kada netko upire prstom u
tvoju sestru, ali ti u njihova brata smiješ upirati.
Isus se na njihova pitanja okreće i ne učini tamo mnogo čudesa. Zbog njihove zatvorenosti i nevjere. Oni su zapriječili put Božjoj milosti. A to radimo i mi svaki put kada svoje srce
ispunimo ogovaranjem i klevetanjem. To radimo i mi ispunjanjem naših usta tuđim imenom.
Toliko je tema o kojima se može govoriti. Toliko je brojnih prilika da razgovori postanu izvor radosti. Toliko je šala koje mogu nasmijati druge. Pouka i primjera koje možeš dati iz svog života. Knjiga koje ste pročitali i čekaju vaš komentar.
Pa sjeti se da na kraju svakog onog razgovora o drugome budeš tužan i neispunjen. Zašto
onda opet posežeš za tim?
Kad govoriš, govori isključivo iz ljubavi
Ne rješava se to preko noći. To je isto jedna vrsta navike. Neugodne tišine na sljedećem
razgovoru potaknut će te da opet počneš priču o onome tamo. I past ćeš. Ali korak po korak.
Jednom ćeš reći da ne želiš o tome razgovarati – čudno će te pogledati. Jednom ćeš doći s
opravdanjem: „… ali nisam ja započeo, i šutio sam.“ Ali i to je odobravanje zloga.
Borba je cijeloga života. Ali od pet kava, neka jedna bude bez ogovaranja. Kasnije će to
postati dvije. Pa tri… Ustraj! Bori se. Ne daj da te zlo zavara i kaže ti kako je kleveta grijeh, a
„govorenje istine“ o nekom nije. Budimo realni, nitko od nas ne kleveće i laže o drugome. Ali oni sitni razgovori u koje se uvuče želja da se istakne nečija mana, oni se talože u našem srcu i čine ga neprohodnim. Ona mala oholost, koja te vuče da spomeneš nekoga i uzvisiš se nad njegovim životom, začepljuje naše žile koje nisu stvorene za to.
Nije li ljepše istaknuti nečiji uspjeh? Ne ispunja li te više kada pohvališ kako je tvoj brat
napredovao? Zar nije puno bolje i korisnije doći do svog prijatelja i razgovarati o problemu
koji ima? Taj razgovor iz ljubavi ima potencijala da urodi plodom. Kada govoriš, govori
isključivo iz ljubavi i vidjet ćeš kako se sve polako mijenja.
Monika Kajinić – Žena vrsna
Foto: Gustavo Fring – Pexels
