U prošlome tekstu pisao sam o nagovještaju euharistije u Starome zavjetu, a ovaj tekst se odnosi na ostvarivanje euharistije u Novome zavjetu.
Započeti govor o euharistiji u Novome zavjetu možemo jedino ako krenemo od samih evanđeoskih izvještaja, iako sami izvještaji nisu kronološki najstariji. Uz ono što posjedujemo kao evanđeoske tekstove ne možemo ih odvojiti od konteksta u kojemu ti tekstovi nastaju te ih moramo promatrati u svjetlu židovske tradicije i običaja. U konačnici, euharistija kao sakrament novoga saveza nešto je sasvim novo, ali ujedno i ispunjenje svih slika i navještaja iz Staroga zavjeta. Neću pojedinačno analizirati svaki izvještaj o ustanovljenju euharistije, nego ću izvještaje analizirati u kontekstu Pashalne noći.
Isus je prvo tumačio Pisma, a zatim lomio kruh – kao i mi
U Lukinom evanđelju čitamo o dvojici učenika na putu u Emaus. Zanimljivo je primijetiti kako susret dvojice učenika s Uskrslim ima jednu liturgijsku formu. Najprije im tumači Pisma, a potom lomi kruh. Gotovo identično s onime što danas imamo u jednom euharistijskom slavlju. Najprije imamo službu Riječi, a potom euharistijsku službu. Krist im je rastumačio dijelove Staroga zavjeta kako bi im pokazao smisao muke i smrti, ali jednako tako im je otvorio oči da Ga mogu prepoznati u gesti lomljenja kruha koja je simbol same euharistije. Tako učenicima postaje jasno tko je pred njima. Shvaćaju kako je Krist uskrsnuo, ali će shvatiti i otajstvo Njegove trajne prisutnosti u euharistiji.
Izvještaj o okupljanju prve zajednice koja lomi kruh nedjeljom nalazimo u Djelima apostolskim. Takav izričaj nas podsjeća na izvješća s događaja ustanovljenja euharistije, ali također na događaj iz Emausa.
Da bismo razumjeli euharistiju važno je razumjeti Pashu
Sam čin euharistije prvotno je sadržavao bitnu odrednicu u lomljenju kruha koja je povezana sa slavljem Pashe. Takav izričaj, ali i slavlje euharistije, vrlo je razumljiv ako prihvatimo kako su prvi kršćani zapravo vjerni Židovi. Oni su svake godine slavili Pashu te im je bilo razumljivo što je Isus učinio na Posljednjoj večeri. S obzirom na to kako mi u današnjem svijetu nemamo mnogo doticaja sa semitskom kulturom onoga vremena važno je posvijestiti kolika je povezanost Pashe i euharistije. Ivanovo evanđelje će nam tu biti od koristi. Ivan stavlja euharistiju u potpunosti u kontekst Pashe, nadograđujući na ono što su sinoptici Marko, Matej i Luka postavili.
U kontekstu iščekivanja novoga mesije i novoga kruha s neba u 6. poglavlju treba prepoznati jezične izričaje. U redcima 49. – 53. upotrijebljen je glagol ἐσθίω koji označava jedenje te se ponekad može shvatiti i u prenesenome značenju. Međutim, u redcima 54. – 58. upotrijebljen je glagol τρώγω koji označava žvakanje. Očita je promjena naglasaka u Isusovu govoru izmjenom ova dva glagola te uzastopno ponavljanje izričaja koji donosi glagol τρώγω, jer upotrebom glagola koji označava žvakanje Isus ne ostavlja mogućnost za neko preneseno značenje svojih riječi, nego daje nalog koji se odnosi na sve ljude, o nužnosti žvakanja Njegova Tijela kako bismo imali vječni život. Stoga ne iznenađuje kako nakon završenoga govora pojedini tvrde kako je to tvrda besjeda te odlaze od Krista.
Zaista je teško bilo prihvatiti Isusa kao mesiju. Još teže Ga je prihvatiti kao Onoga koji daje novi kruh s neba, ali da je taj kruh s neba On sam.
Zbog duljine članka ovdje donosim poveznicu na tekstove koji objašnjavaju Ivanovo evanđelje i povezanost Pashe i euharistije.
Za slavlje Pashe bilo je potrebno riješiti kuću svega kvasnog, za slavlje euharistije potrebno je očistiti dušu
Izvještaj o euharistiji sv. Pavla iz 1. poslanice Korinćanima smatramo jednim od najstarijih izvještaja te kao što sam već naveo drži ga se kao jednim od izvora dviju tradicija. Prije nego što dođemo do samoga izvještaja moramo pogledati što Pavao kaže nekoliko poglavlja prije, točnije u 5. poglavlju prve poslanice Korinćanima. Krist je nazvan Pashom ili bolje rečeno pashalnim janjetom te kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju jasno nam je zašto.
Da bi Pasha bila posve uspješna bilo je nužno riješiti se na neki način svega ukvasanog iz kuće, kako bi na Pashu mogli jesti novi kruh, ali kruh koji nije ukvasan. Dok je Pavao to pisao zasigurno je govorio iz svog iskustva obdržavanja Zakona te je jasno prepoznao Krista kao novu Pashu, odnosno novo pashalno janje koje je žrtvovano za cijeli svijet. Uklanjajući grijeh iz našega života i mi smo spremni primiti i slaviti novu Pashu, odnosno sudjelovati u euharistiji.
Tijekom euharistije mi vjernici postajemo jedno Tijelo
U 10. poglavlju prve poslanice Korinćanima i to u redcima 14. – 22. Pavao objašnjava zašto Korinćani ne bi trebali jesti meso koje je žrtvovano u poganskim hramovima. U sklopu toga objašnjenja Pavao spominje euharistijsku žrtvu kao stvarno zajedništvo (κοινωνία) Kristovih vjernika. Također čaša blagoslovna koja je spomenuta odgovara 3. čaši pashalne večere, one iste čaše koju je Krist blagoslovio prilikom ustanovljenja euharistije. Ponavlja se isti obrazac poistovjećivanja Kristove žrtve s ispunjenjem pashalnog otajstva. Vrlo je izraženo to zajedništvo u sljedećim redcima u kojima Pavao poistovjećuje euharistijski kruh sa zajedništvom vjernika kao jednoga tijela. Pavlova teologija je ispunjena tom slikom tijela kao zajedništva Crkve, a proizlazi iz ideje saveza, ali saveza u obitelji gdje zaista postaju jedno tijelo.
Zatim pronalazimo u 11. poglavlju riječi ustanovljenja euharistije koju Pavao naziva κυριακὸν δεῖπνον, a u hrvatskom prijevodu je Gospodnja večera. Ovo je jedino mjesto na kojemu Pavao upotrebljava ovu konstrukciju kojom označava najprije Gospodina kao središte, a potom δεῖπνον koji označava glavni obrok u danu što je u onome vremenu bila večera. Tako je Gospodin središte najvažnijeg obroka u danu, a taj obrok jest euharistija. U nastavku svoga obraćanja Korinćanima Pavao ih upozorava o nedostojnome blagovanju Tijela Gospodinova, ali govori i o potrebi da svatko razumije što se događa na euharistiji. Zato ne preporučuje govor u različitim jezicima, nego govor koji mora biti svima razumljiv.
Dok iščekujemo Kristov slavni konačni dolazak, radujemo se Njegovoj prisutnosti u svakoj euharistiji
Iz Pavlova govora Korinćanima jasno nam je što je za prve kršćane značila euharistija. Iščekivali su Gospodina u slavnome dolasku, ali još više radovali su se njegovoj prisutnosti u euharistiji. U toj nadi Pavao završava svoj govor Korinćanima ne prevodeći izraz Marana tha. Sam izraz može se prevesti: Gospodin je već došao što priznajemo u utjelovljenju. Drugi prijevod: naš Gospodin dolazi, što bi označavalo da dolazi i nazočan je u euharistiji. Treća mogućnost glasi: naš Gospodine, dođi. U tom slučaju ovaj izričaj služi kao molitva za Kristov konačni i slavni dolazak. Iz ovoga je očito kako prva zajednica nije bila u iščekivanju samo slavnoga Kristova dolaska, nego se radovala Kristovoj prisutnosti u svakoj euharistiji.
Prvi kršćani su Novi savez promatrali kao sakrament
Poslanica Hebrejima je preopširna da bih je mogao obraditi cijelu stoga ću uzeti samo neke dijelove koji se odnose direktno na euharistiju. Tako u 4. retku 6. poglavlja čitamo da postoje oni koji su okusili ili bolje prevedeno jeli (grč. Γεύομαι) nebeski dar. Taj nebeski dar je onaj kruh s neba koji nam Krist daje za hranu. Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi kako se radi o euharistiji možemo to iz konteksta poglavlja zaključiti.
Potom u 9. poglavlju i 15. retku čitamo o Isusu kao posredniku Novoga saveza. Krist jest posrednik Novoga saveza koji je ustanovljen u njegovoj krvi, a koji je ispunjenje onoga što je Bog obećao po proroku Jeremiji (Jr 31,31). Autor očito prepoznaje Novi savez kao ostvarenje Božjega plana koji se ostvaruje u euharistiji. Iz ovoga odnosa Novoga saveza kao sakramenta, možemo vidjeti kako su prvi kršćani Novi savez, koji će preko latinskog jezika (lat. Testamentum) postati zavjet, najprije promatrali kao sakrament, a tek kroz povijest će on postati dokument.
Euharistija je trajni Savez koji se obnavlja svaki put kada mu pristupamo
Iako se autori ne slažu oko ideje o euharistiji u 13. poglavlju gdje u 10. retku čitamo kako postoje oni koji ne smiju jesti sa žrtvenika jer su služitelji Šatora ipak je dobro prepoznati govor koji aludira na euharistiju. Neki će autori isticati kako se ovdje radi o tome da Židovi ne smiju pristupiti žrtveniku križa jer nisu prihvatili Krista. Reći će da se radi o aluziji na stare poslužitelje u Hramu kada nisu smjeli na određene blagdane jesti od prinesenih žrtava. Ipak postoje autori koji tvrde da se zapravo radi o euharistijskom stolu te da s njega mogu blagovati samo oni koji su kršteni.
Ova tri primjera iz poslanice Hebrejima pokazuju direktnu povezanost autora poslanice s euharistijom kao stvarnošću koja je okupirala tadašnju zajednicu. U gotovo čitavoj poslanici provlači se paralela Staroga i Novoga zavjeta te se pokazuje kako je Krist kao veliki svećenik najavljen te je ispunio Božje obećanje dano židovskome narodu. Vrhunac te objave ostavljen je u euharistiji kao trajnome Savezu koji se obnavlja svakoga puta kada mu pristupamo.
Knjiga Otkrivenja prije svega upućuje na slavlje euharistije čije je središte Krist
U posljednjoj knjizi Biblije, Otkrivenju, možemo pronaći jasnu poveznicu Krista kao pashalnog janjeta koje je žrtvovano za nas ljude. Sama knjiga Otkrivenja nije knjiga o uništenju svijeta. Ona je najprije liturgijska knjiga koja nas upućuje na slavlje euharistije čije je središte Krist.
Tema euharistije u Novome zavjetu je preopširna za jedan članak. Ovo je samo kratka sinteza koja pomaže uočiti neke bitne dijelove Svetoga pisma. U sljedećem članku nastojat ću reći nešto o euharistiji kroz povijest, ali i onome gdje se nalazimo danas.
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Rita Laura – Cathopic
