„Crkva živi od euharistije“, prve su riječi enciklike pape Ivana Pavla II. o značenju euharistije za Crkvu. Te njegove riječi potaknule su me na razmišljanje kako to da Crkva zna takvu istinu, ali ona danas nije prisutna među mojim vršnjacima. Kako je moguće da ako živimo od euharistije, postoje toliki katolici koji ne vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji? Stoga sam odlučio istražiti što to Sveto pismo kaže što je otajstvo euharistije, a potom i što kaže sama Crkva.
Bog se želi darovati meni, tebi i svakom čovjeku
Zadivljujuća je spoznaja da je čitava povijest spasenja usmjerena prema tome da se sam Bog u konačnici daruje čovjeku. Takvo otkriće na mome putu svećeništva bilo je prosvjetljujući trenutak u kojemu sam spoznao veličinu i dar svećeništva koje Bog daje svijetu. Istina, nije ta spoznaja bila nešto nepoznato u mome životu, ali je bila otkriće koje je vodilo k dubljoj i jasnijoj spoznaji što to Bog sve čini.
Iako, ne možemo zapravo govoriti o pravoj euharistiji, nego samo o slici koja će biti u potpunosti otkrivena u pashalnom otajstvu koje će Krist ustanoviti i proslaviti. Čitavo Isusovo djelovanje bilo je usmjereno konačnome cilju uspostavljanju novoga saveza, ali ovoga puta ne više u krvi janjadi, nego u njegovoj vlastitoj krvi kao prvoga pashalnog Jaganjca koji je bio naviješten od početka svijeta. Njegova zapovijed o slavljenju toga otajstva iznova, ne obuhvaća slavlje same Pashe kako su je Židovi slavili, nego obuhvaća čitavo pashalno otajstvo koje se očituje u činjenici uskrsnuća. Stoga, sam uskrsli Krist očituje se najprije najbližima, ali i onoj dvojici učenika u otajstvu lomljenja kruha.
Crkva od svog početka živi od euharistije
Iz toga iskustva lomljenja kruha, iščekivanja ponovnoga Kristova dolaska, ali i shvaćanja kako je Krist zapravo već došao u tijelu, a sada na poseban način dolazi u euharistiji te nam se tu daje zalog one buduće slave Njegova slavna dolaska, čitava prva Crkva živi. Od toga iskustva živi Pavao i sve zajednice kojima se obraća. Od toga iskustva žive svi mučenici prvih vremena, a jednako tako tim iskustvom hrane se crkveni oci te nam ostavljaju najljepše tekstove koje Crkva svakodnevno iznova otkriva i njima se nadahnjuje.
S odmakom vremena i različitim vanjskim utjecajima ponekad će to otajstvo biti na neki način zaboravljeno, ali ne zato što bi Crkva to htjela, nego zato što će pod raznim utjecajima zaboraviti iskustvo života u euharistiji.
Tako u povijesti pronalazimo trenutke u kojima se narod ne pričešćuje te ih s pravom možemo smatrati jednima od najtužnijih. Međutim, Crkva nije ljudska tvorevina, njezina Glava je sam Krist, a sam Duh Sveti vodi je u djelovanju. Tako taj Duh potiče svece poput sv. Franje Asiškog i sv. Tome Akvinskog da podsjete Crkvu od čega živi te da se vrati izvoru na kojemu će crpiti snagu. Taj isti Duh potiče čitavu Crkvu i njezine pastire na zauzeto djelovanje prilikom mnogih koncila kako bi iznijeli ispravan nauk kojim će se onda nadahnjivati svi vjernici te tako usmjeravati na pravi put.
Kriza vjere u otajstvo euharistije za posljedicu ima krizu čitave Crkve
Današnja kriza Crkve najprije je kriza vjere u otajstvo euharistije koje slavimo i od kojega bismo trebali živjeti. Pozvani smo i poslani navješćivati evanđelje svemu stvorenju, ali to nećemo moći ako ne znamo koja je poruka evanđelja. Kristova se ljubav očitovala na križu, ali anticipirana je već u dvorani Posljednje večere.
Spoznato otajstvo Božje ljubavi prema čovjeku trebali bismo još jasnije iznositi u trenucima kada je svijet stao zbog pandemije koronavirusa. U jednome trenutku su i crkve bile zatvorene, ali Crkva nije prestala prinositi žrtvu Ocu. Kako će se ovo iskustvo odraziti na život Crkve tek treba vidjeti, ali u doba komocije, brige za zdravlje i sveprisutnog „livestreama“, pojam duhovne pričesti mogao bi zamijeniti pojam stvarne pričesti.
Nahranjeni otajstvom euharistije i mi možemo svjedočiti Radosnu vijest
Stoga je važno prepoznati kako je euharistija izvor djelovanja Crkve, ali i izvor na kojemu se sami moramo hraniti kako bismo pošli drugima donijeti radosnu vijest evanđelja. Ne postoji veća istina od te da Bog ljubi ovaj svijet te da želi spasenje svih ljudi, ali znamo kako mnogi ne poznaju onoga koji je Ljubav. Zato, nahranjeni samim Kristom, mi bismo trebali odražavati tu istinu djece Božje te poći u čitav svijet i donijeti vijest kako svaki čovjek ima priliku postati djetetom Božjim.
Želeći ući što dublje u otajstvo euharistije moramo najprije poći na same izvore euharistije, a oni se nalaze u Bibliji. Kako bismo razumjeli slavljeno pashalno otajstvo u trenucima Posljednje večere moramo ući u shvaćanje same pashalne žrtve za Židove, ali i shvaćanje svih slika i događaja koji su prethodili pashalnom otajstvu. Stoga je najprije potrebno promotriti slavljena otajstva u Starome zavjetu jer su upravo ta otajstva pripremila put Kristovu navještaju.
Otajstvo euharistije u Starome zavjetu
Započeti govoriti o slikama euharistije u Starome zavjetu navelo bi nas odmah na knjigu Izlaska i izvještaj o Pashalnoj noći, međutim važno je prepoznati događaj prije toga. Abraham, tada još uvijek Abram, pri povratku iz bitke susreće kralja i svećenika Melkisedeka. Prilikom tog susreta Melkisedek iznosi kruh i vino te blagoslivlja Abrama. (Post 14,18-20) Prema tumačenjima jednog rabinskog spisa, nastalog između 4. i 5. st., Melkisedek je prinio žrtvu za Abrama, ali ujedno ga i naučio prinositi žrtvu koja će se ostvariti nakon židovskog izlaska iz Egipta u vidu prinošenih kruhova koji su imali biti prineseni u Šatoru sastanka, a kasnije i u Hramu.
Promatrajući izvještaj o izlasku Židova iz Egipta primjećujemo kako je žrtvovanje janjeta bez mane središnji dio Pashalne noći. (Izl 12,43-50) Prilikom čitanja samoga izvještaja ustanovljenja u knjizi Izlaska lako se može previdjeti zapovijed o nužnom blagovanju pashalnog janjeta nakon što je žrtvovano, a njegovom krvlju označeni dovratci židovskih kuća. (Izl 12,46) Iz samog izvještaja uviđamo da je jednaka važnost žrtvovanja kao i blagovanja janjeta kako bi se židovski prvorođenci spasili u trenutku prolaska anđela.
Židovi su znali kako se Pasha ne ispunja žrtvovanjem janjeta i prolijevanjem njegove krvi, nego tek nakon što se janje blagovalo u obitelji moglo se reći kako je Pasha u potpunosti slavljena. Jednako tako važnost mazanja dovrataka krvlju janjeta ima svoju simboliku. Egipatske kuće imale su kamene dovratnike i nadvratnike te su Egipćani urezivali imena ukućana u njih. Moguće je kako su i Izraelci preuzeli taj običaj što bi značilo da je krvlju žrtvovanog janjeta premazano svako ime što ćemo prepoznati kasnije u Kristovoj žrtvi gdje smo mi tom krvlju oprani od svakoga grijeha.
Mȁna, prepelice i prineseni kruhovi
Nakon izlaska naroda iz Egipta bilo je potrebno određeno vrijeme kako bi se narod smirio te prihvatio da su napokon slobodni. S obzirom na okolnosti pustinje Gospodin im daruje kruh s neba te prepelice. (Izl 16) Postoje neke teorije što je zapravo taj kruh s neba, međutim do danas taj misterij nije riješen te će vjerojatno tako i ostati. Zanimljivost mȁne jest što se ta tvar ne ponaša kao bilo koja druga nama poznata. Pojavljivala se svakoga dana te bi opstojala ukoliko je bilo nakupljeno onoliko koliko je potrebno jednoj obitelji. Iz rabinske tradicije saznajemo kako su oni vjerovali da je mȁna zaista kruh nebeski, a taj kruh postoji u nebeskom Hramu te je kao takav postojao i u Raju zemaljskom.
Kada govorimo o prinesenim kruhovima koji su stajali najprije u Šatoru sastanka, a potom i u Hramu, moramo vidjeti njihovo značenje, ali i mogući drugi prijevod. Iako većina prevoditelja zadržava prijevod prineseni kruhovi, pojedini žele doslovniji prijevod hebrejske riječi panim koja označava lice. Prema tome prijevodu onda bi prineseni kruhovi zapravo bili kruhovi lica. To lice označava Božje lice te bi tako kruh u Šatoru, a kasnije i onaj u Hramu zapravo odražavali lice samoga Boga.
Doslovniji prijevod ovoga dijela omogućuje nam kasnije shvaćanje Kristova govora o kruhu života, ali i pristup rabinskim tumačenjima. Iz babilonskoga Talmuda saznajemo kako su svećenici iznosili prinesene kruhove iz Hrama za vrijeme velikih svetkovina te ih pokazivali narodu uz riječi: „Pogledajte ljubav Božju za vas!“ Sačuvana tradicija židovskih rabina omogućuje nam jasniji pogled na židovstvo Isusovoga vremena u kojemu više nema Kovčega saveza, ali preostali znakovi, uspostavljeni u vremenu izraelskog boravka u pustinji, i dalje su prisutni te jasno govore.
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Rita Laura – Cathopic
