Prirodan životni poredak kaže da naša djeca odrastaju i započinju živjeti svoje živote. Napuste naš dom i presele su u drugu ulicu, kvart, grad pa čak i drugu državu. Postoje mnogi razlozi zašto tako bude- zbog studiranja, posla, braka ili jednostavne želje za samostalnošću. I prije nego što smo se tome nadali, shvaćamo da naša obitelj koja je živjela zajedno toliko mnogo godina postaje sve manja. Naša kuća koja je bila puna ljudi i događanja postaje sve tiša. Imamo prazno gnijezdo!
Prazno gnijezdo i naša reakcija
Psiholozi kažu da je osjećaj tuge koji roditelji često proživljavaju kada njihova djeca napuštaju dom da bi slijedili svoj put sasvim prirodan. Međutim, to bi razdoblje tuge trebalo biti kratko za razliku od depresije s kojom se treba suočiti na drugačiji način.
Moja supruga i ja nedavno smo prošli kroz jedno takvo iskustvo. Naša je najstarija kći otišla na studij u drugi grad. Njezin je san bio studirati medicinu stoga se odselila da bi pohađala tečaj pripreme za prijemne ispite na fakultetu.
Trenutak koji mijenja život
Ovaj je trenutak promijenio naše živote. Nakon 18 godina braka bio je naš red da pustimo djecu da odu: prva od naše dvije kćeri započela je život daleko od naše zaštite. To je bila velika promjena. Osjećali smo veliku nostalgiju. Naša tuga što je nismo mogli zagrliti i poljubiti bila je malo olakšana činjenicom da smo često razgovarali putem video poziva, ali to i dalje nije bilo isto. Naša briga za njezino zdravlje i sigurnost je sve više rasla, a obiteljski se budžet smanjivao zbog troškova života člana obitelji u drugome gradu. Istovremeno smo svu pažnju usmjerili prema našoj mlađoj kćeri koja i dalje živi s nama.
Razdoblje duhovnih izazova
To je bilo razdoblje puno tjeskobe, nesigurnosti i straha. Međutim, bilo je to i vrijeme kada smo rasli u vjeri. Budući da je naša kći živjela daleko od naše zaštite, morali smo vjerovati da će je Gospodin, naša Majka i anđeli čuvati. Naš je zadatak bio da budemo svjedoci vjere, a njezin da provede sve ono što smo je naučili kod kuće.
Stoga smo pojačali svoje molitve tražeći da uvijek bude pod Božjom zaštitom i da postigne svoje ciljeve. Sigurnost u vječnu Božju ljubav prema svojoj djeci nas vodi i tješi dok se pripremamo za odlazak iz kuće naše druge kćeri.
Utjehu našim srcima donosi činjenica da naše kćeri odrastaju i odlaze da bi ispunile svoje snove. To je znak da smo posijali dobro sjeme i možemo očekivati da će donijeti dobre plodove. On čuva nas i našu djecu- mi ih puštamo iz svojih u Božje ruke.
Mario Scandiuzzi – Aleteia
Prevela: LR
Foto: Priscilla Du Preez – Unsplash
