Imam tu lošu naviku da se ispričavam gostima što mi kuća izgleda kao da netko živi u njoj. To nije ništa neobično s obzirom na petero djece. Jednoga dana prijateljica Monica me pitala kritiziram li tako svoju kuću pred svim gostima ili samo kada ona dođe. Razmišljala sam o tome kada sam prošli tjedan čitala članak na Scary Mommy (Uplašena mama), u kojem autorica opisuje vlastitu munjevitu rutina čišćenja prije nego što gosti dođu i vide nered. Zvuči baš poput moje – guranje papira u ladice i vikanje na djecu da to srede. I poput moje rutine, može se obaviti brzo jer imam osnovni standard održavanja čistoće i urednosti.
No za razliku od mene, ona ne paničari kada prijatelji navrate nenajavljeno
Čitajući to, počela sam razmišljati o tome kakvu poruku šaljem svojim stalnim isprikama. Moj posao je održavati red u kući, a kada izgleda neuredno, osjećam se kao da nisam uspjela i bojim se da će me drugi osuđivati kao što sama sebe osuđujem.
No imam mnogo prijateljica koje su mame kod kuće i svačiji dom je različit baš kao što su i one. Naravno, neke od njih imaju domove koje odmah svaki put mogu pokazati, no ostali su kao moj. To nije rupa – nema žohara koji jure po hodniku – to je jednostavno kuća puna ljudi (i odjeće i cipela). I nikada ih ne osuđujem.
Zapravo, uopće ne zamjećujem. Osjećam se ugodno u domovima svojih prijatelja kada je njima ugodno. Nije me briga za košaru s prljavim rubljem i razbacanim cipelama, zanima me dobar razgovor (i dobra kava). Stalo mi je do mojih prijatelja i pozivanje u njihove obiteljske domove produbljuje naša prijateljstva. To mi pomaže da ih bolje razumijem.
Urednost nije moja karizma
Volim kada mi je dom bez mrlje, ali urednost nije moja karizma. Bolje razmišljam kada su stvari pomalo razbacane i blago iskrivljene, jer život je takav. To je udobno i iskreno. Trebala bih dovoljno vjerovati svojim prijateljima da im dopustim da sve vide bez ispričavanja, jer je pozivanje u stvarni život jedini način da se sagradi istinsko prijateljstvo. Ne može se sagraditi na varkama i vanjštini.
Život ponekad nije uredan i upravo su nam tada prijatelji najpotrebniji. No moramo im dovoljno vjerovati da bismo im otvorili vrata.
Calah Alexander – Aleteia
Prevela: Anita Sliško
Foto: Pixabay
