„Oprosti mi Oče, jer sam sagriješila. Od prošle ispovijedi je prošlo…“ Riječi, koje sam znala i prije svoje prve svete ispovijedi, vraćale su mi se sada u tihom skrušenom hramu i zastale u grlu. Kako ću uopće započeti s objašnjenjem da sam se zadnji put ispovjedila prije 25 godina i sagriješila tako da otada nisam ni bila na svetoj Misi?
Svaki razlog da to opravdam bio je slab. Oči duše su ga tražile, prolazeći kroz banalne i beznačajne izgovore. Ostavljena sa svojim plaštem pod kojim sam se krila, uplašeno i razdraženo, i s njegovim nitima i koncima koji su bili istrošeni nošenjem. U toj tami suočila sam se sa strahovima hoću li, ako progovorim, kao pokoru dobiti izbacivanje? Mogla sam se lako prikloniti smiješnom skloništu ne crkvenog (sekularnog) svijeta. Ipak, sam čin ispovijedi označava suočavanje s onim što u tajnosti srca priznajemo naglas, s ogromnom neugodnošću, kao svoje grijehe.
Pretpostavljam da je to najveća poteškoća; naši pokušaji da budemo ponizni i onda kada naše cijelo biće vrišti za samodostatnom neovisnošću, a naš ponos za time da ne ovisimo o nekome. Ah, ali skromnost od našeg ponosa i njegova pratitelja, ega, zahtijeva visoku cijenu – naše smireno i raskajano srce.
Nepromišljenost mojih grijeha
U potrazi za tihim mirom, ostala sam u tišini sa svojim župnikom i Bogom da bismo razgovarali o nepromišljenosti mojih grijeha. Pa ipak, kako bi On mogao oprostiti mojem kolebljivom povjerenju i borbi da ponovno pronađem vjeru? Marija je malo jednostavnija pri načinu posredovanja mojim molitvama.
Pritisak tolikih godina produžavao je listu grijeha. Gajila sam ogromnu ljutnju, zavist, nečiste misli; zanemarivanje u najgorem smislu riječi, ali jesam li zbilja pala u smrtni grijeh? Udala sam se bez vjere, živeći s mužem prije braka, a onda se i rastavila. Komplikacija zbog mog napuštanja braka koji je postao pogrdan; gdje je tu laž? Dovoljan razlog, ali teret prethodnih pogrešaka ne ide u korist isprikama. Niti krivicu nasljedstva koje su nam donijele šezdesete; lažna slika onoga što smo dozvolili ˗ da postanemo izgubljeni i dopustili smo da uzavrije neodgovornost moralnog življenja.
Nijekala sam istinu uskih vrata vjerujući u druge bogove, napuštajući našeg Gospodina. Sve mi se to povratilo kada sam tražila oprost za sve što sam učinila, popraćeno opomenama zbog onoga što nisam uspjela napraviti. Jednostavna anonimnost klizanja u ispovijed ne odrješuje kao britva oštru bol osude zbog odvraćanja samoga sebe od Boga.
Svi „zašto“ mojeg nastojanja da opravdam svoje izgovore imaju malo vjerodostojnosti prema potrebi mojeg povratka. Postala je to zaista prava bol samoće i nedostajanja reda i pravilnosti liturgijske godine. Dar je znati da su svako uporište i prihvat razlog da mi snaga ostaje.
Hoće li On, Bog, primatelj tolikih molbi prihvatiti nazad rasipnicu? Ne nužno iznoseći ugojeno tele, ali hoće li barem biti utjehe za izgubljenu dušu koja ima potrebu da joj bude dopušten ponovni povratak kući?
Nesposobna samostalno nositi teret
U vjeri zanemarene, posegnula sam za drevnim molitvama kojih sam se još sjećala, da bih molila oprost. Baš kao stara priča o služavki koja je klečala u stražnjem dijelu crkve zato što se osjećala nedostojnom da ode i moli ispred oltara. Njezin lik bio je znatno drugačiji od lika onog čovjeka kojega je vidjela i čula, onoga koji je glasno samoobjavom Bogu izgovarao sva svoja dobra djela znajući da bi se mogao pohvaliti svojim vrlinama samom pojavom pred Bogom.
Ja sam sa služavkom, iscrpljena i umorna poput nje, molila do iznemoglosti, tražeći pomoć, nesposobna samostalno nositi teret. Ona ima veću milost od mene u svojim tihim molbama za oprost. Ipak moj ponos još uvijek pobjeđuje u ovoj bitci i ometa moja djela, odbacujući ih kao neku smiješnu krivicu; sram koji je jedva vrijedan potrebe za ispovijedi.
Okretanje k Mariji
Da, ali dok su svećenik i Bog čekali u strpljivoj nadi, okrenula sam svoje srce Mariji, tražeći neki djelić njezine hrabrosti kojim je u tišini prihvatila bolnu smrt svoga jedinca. Ondje, u bezvrijednosti, započelo je u dubini duše priznanje da imam pukotine, i potreba za popravkom da bih ponovno bila prihvaćena u Crkvu.
Ispovijed nije vješt mađioničarski trik popraćen s nekoliko brzinskih „Zdravo Marija!“ ili čin kajanja – ne možemo se naći na pola puta do sredine – moramo napraviti odmak da bismo upoznali vjeru i imati pouzdanja do kraja. Bez potrebe za bukom koju sam sama dodala – samo šaptom – On će progovoriti unutar moje strepnje, nježan u svojoj jasnoći.
Ipak je možda Bog, svjestan veličine svoga Imena, odabrao ovo kao jedan od razloga da nam pošalje svoga Sina – Nekoga tko se nikada neće posramiti ako ga vide u našem društvu. To nije napisano na pozlaćenoj pozivnici koju je dostavio sluga koji čeka na odgovor; nego svojim tihim pozivom – osobno – Bog je poželio najlošije od nas kao goste za svojim stolom.
Odskočne daske
Moja zavrzlama se nastavila. Još sam se uvijek borila sa strašnim šamarom stvarnosti kako, ne samo da posljedice postoje, nego pronalaze i svoj cilj. Pobjeda nije došla kroz nasilje nego jačinom mojeg, još uvijek malenog, glasa iznutra koji je pronašao hrabrosti da kaže:
„Oprosti mi Oče, jer sam sagriješila. Prošlo je dvadeset i pet godina od moje posljednje ispovijedi i isto toliko od kada nisam bila na svetoj Misi. Za to vrijeme udala sam se izvan Crkve, a onda se nakon tri godine i rastavila. Za sve ovo se iskreno kajem, kao i za grijehe ogromne ljutnje, zavisti i ponosa.“
Riječi, naposljetku slobodne, radosno su potekle milosrdnom Ocu koji je blag u svojim darovima suosjećanja za malena hrabra djela napravljena u vjeri.
Bog nam daje odskočne daske kako bi nam olakšao potragu između naših padova i radeći upravo to, daje nam ono što nam treba, a ne ono što mi želimo.
Ann Casey – Catholic Stand
Prevela: AMS
Foto: Pixabay
