Željela sam postiti jer nas Gospa na to poziva, ali mi je za post bila potrebna milost

među nama, svjedočanstvo, post

Zašto bih postila? Što je to točno post? Je li post „moranje“ ili „dar“? Slijedi nekoliko redaka mog osobnog iskustva.

Voljela bih započeti porukom iz Međugorja koju nam je, prema svjedočanstvima vidjelica, prilikom svojih ukazanja, ostavila Gospa: „samo se molitvom i postom i ratovi mogu zaustaviti…“ (izvučeno iz konteksta poruke od 25. siječnja 2001. godine), te „Samo molitvom i POSTOM može se zaustaviti rat! (25. travnja 1992).

Gospa nas neumorno poziva na molitvu i post

POST i RAT u kontekstu jedne te iste poruke! „Kako je to moguće?“, pomislih. Te su mi dvije riječi tako snažno odjeknule u nutrini da sam dobila ogromnu želju da krenem postiti i da im otkrijem pravu dubinu i smisao. Odjednom sam se prisjetila svih neuspješnih postova za vrijeme svoga života i Badnjaka u kojima bih prilikom pravljenja kolača svjesno zadržavala svoje legitimno pravo domaćice da kušam kremu je li dobro ispala. Prisjetila sam se i svih onih radosnih iščekivanja Velikog Petka s ukusno spremljenim bakalarom moga oca, koji bi znao biti toliko ukusan da bi vrlo lako prevagnuo svaku granice moga mrtvljenja i žrtve. Osim toga, između mnoštva motivacija činjenja posta, nije se krio ni onaj koji mi je govorio da bih postom za vrijeme korizme možda mogla izgubiti i koji višak kilograma…

Sve je to vodilo tome da sam s vremenom odustala od posta, ali sam, zatim, potaknuta Gospinim porukama, prije 4 godine dok sam živjela u Španjolskoj, počela postiti srijedom i petkom o kruhu i vodi. To je tzv. međugorski post na kojeg Gospa poziva sve ljude u vremenu u kojem živimo zbog izazova s kojim se susrećemo. Ono što me je posebno dirnulo je bila činjenica da se u Gospinim porukama post spominjao ne jednom, već toliko puta! Ona neumorno poziva, savjetuje i opominje! To mi je zažarilo već dugo tinjavu želju u meni koja nikada do kraja nije bila realizirana.

Trudila sam se vlastitim snagama, ali moj post je bio sam sebi svrha i postao patnja

Trudila sam se jako postiti i ti su moji pokušaji posta nastavili dugo vremena. Trudila sam se vlastitim snagama, ali moj post je bio sam sebi svrha i za mene je s vremenom postao prava pravcata patnja.

Drugim riječima: postila sam – da bih postila, a nisam postila – da bih ljubila Boga! Zbog toga je moj post redovito nailazio na neuspjeh do te mjere da me je, jednom prilikom, moja direktorica u Španjolskoj, nakon što je primijetila moju smanjenu radnu sposobnost i energiju, pozvala na sastanak da me upita što mi se događa i bolujem li od nečega. Nakon što sam joj objasnila da sam zapravo samo ispunjavala određen čin vjere, ubrzo sam i bila primorana obećati joj da više neću postiti tj. „manje jesti“ već da ću se zdravo hraniti da bih mogla uspješno izvršiti sve svoje zadatke. Iako sam bila tužna zbog toga, shvatila sam da nemam izbora te sam morala odustati od posta i pričekati neko novo vrijeme i novu priliku.

Ta prilika je uslijedila ubrzo, a dogodila se u u ljeto 2021. godine kada sam sudjelovala na jednom duhovnom seminaru kojeg je vodio fra Jozo Zovko, na otoku Badiji. Fra Jozo je veliki svjedok Gospine ljubavi i njezinih ukazanja u Međugorju. U svojim osamdesetim godinama i dalje drži intenzivne duhovne seminare na Badiji s velikim brojem polaznika. Na seminaru sam imala tu čast da kao simultana prevoditeljica pomažem fra Jozi za grupu hodočasnika Španjolaca.

Nešto me ponukalo da pokušam ponovno i dogodio se preokret

Kao dio programa, fra Jozo je zamislio i međugorski post o kruhu i vodi. Prisjetila sam se svih svojih neuspješnih pokušaja, ali me je unatoč tome nešto u nutrini ipak ponukalo da prihvatim taj poziv i postim o kruhu i vodi zajedno sa grupom hodočasnika. Bila sam malo zabrinuta jer sam bila svjesna da me je čekao iscrpan posao simultanog prevođenja od nekoliko sati u kojima sam trebala imati veliku koncentraciju, a moje mi je iskustvo dotad govorilo da je moja koncentracija uvelike padala prilikom posta i da sam postajala manje sposobna u izvršavanju svoj radnih zadaća.

Međutim, taj dan, Bogu hvala, dogodio se preokret! Na moje veliko iznenađenje doživjela sam lakoću posta te sam taj dan zajedno s ostalim hodočasnicima uspjela postiti bez ikakvih poteškoća! Ono što me je najviše iznenadilo je bila činjenica da nisam osjećala ama baš nikakav umor, da sam postila u radosti i zahvaljivanju, te da sam uspjela simultano prevoditi kao i dan prije s jednakom dozom koncentracije i sposobnosti. Za mene je to iskustvo bilo pravi dar, i danas to mogu pripisati čistoj Božjoj milosti. Tako sam se malo pomalo počela zaljubljivati u ideju o postu te sam uskoro vratila i nastavila svoj običaj posta srijedom i petkom.

Post mi je počeo biti radost

S vremenom sam počela uviđati da mi je post počeo davati neku vrstu nutarnje radosti i zadovoljstva. Često sam sebe znala uloviti u radosnom iščekivanju dana posta. Radost je tim više postajala veća kada sam prilikom posta počela pridavati određene nakane. Kada bih ponekad došla u napast da baš na dan posta posegnem za nečim zabranjenim, tada bi mi, neobjašnjivo, znao doći intenzivan osjećaj otpora i gađenja prema hrani koja bi stajala ispred mene.

Moj post o kruhu i vodi nije savršen, ali me poziva na trajno ustrajanje. Uči me, da unatoč slabostima i padovima, budem blaga i razumna prema samoj sebi. Uvijek iznova me podsjeća na Božju dobrotu i kreativnost. Primijetila sam da, što je moj post bolji, to je moj pogled na čovjeka čišći. Moje srce s postom je postalo osjetljivije na potrebe drugih. Moja snaga u molitvi i vjeri postaje postojanija, a moje emocije postaju stabilnije.

Post nije sam sebi svrha, on je instrument kako bi se što prije i bolje došlo Bogu

Post djeluje tako da umiruje naše naravno tj. tjelesno, a otvara prostor djelovanju duhovnoga, tj. darovima Duha Svetoga. Post je jak u bilo kojem obliku duhovnoga boja. On nikada nije sam sebi cilj već instrument kako bi se što prije i bolje došlo Bogu.

Kako kaže fra Slavko: „Tko posti, bolje moli, a tko moli, bolje posti.“

I za kraj, nekoliko natuknica za uspješniji post:

  1. u postu ‘o kruhu i vodi’ preporuča se tostirati kruh i žvakati ga mnogo puta (znanstveno je dokazano da, što više puta žvačemo hranu, to više naš mozak prima informaciju da „jedemo“ i daje nam dodatno na osjećaju sitosti)
  2. piti puno tekućine – vode ili čaja
  3. za vrijeme objeda sjediti i objedovati – također bitno kako bi mozak primio informaciju da jedemo i doprinio nam na osjećaju sitosti“
  4. osobama koje imaju poteškoće sa niskim tlakom preporuča se staviti malo soli na kruh
  5. preporuča se šutnja kako se darovi koje primimo u postu ne bi rasuli

Sretno, i za kraj ono najbitnije: „Ne zaboravi POSTITI SRCEM!“


Ana Škeva – Žena vrsna
Foto: Kate Remmer – Unsplash 

Print Friendly, PDF & Email
Žena Vrsna

Žena vrsna je dragocjena, ali jednostavna - baš kao biserje. Njen sjaj se povećava dok je milosrđe Božje oblikuje u sigurnoj školjci Njegova Presvetog srca. Nije savršena kao Otac, ali svakim danom tome teži. Žena vrsna si ti, ljubljena kćeri Božja, dok nastojiš biti i Marta i Marija u jednoj osobi. Da, čak i onda kada se osjećaš nesposobno, nevrijedno i slabo. Presveta Djevica, jedina vrsna, uvijek ima ispruženu ruku da te povede sa sobom. Hajdemo zajedno, s Marijom do Isusa!